Ako danas kažeš da je pop glazba osamdesetih bila bolja od današnje, riskiraš da te se automatski proglasi ostarjelim nostalgičnim mrgudom koji ne razumije novo vrijeme. Da je sve stvar generacijske perspektive i da su osamdesete precijenjene jer smo tada bili mlađi, a današnji pop samo odražava novo vrijeme.
Ali problem je u tome što to jednostavno nije istina.
Nije stvar u tome da smo mi stariji, a sve novo nam smeta. Stvar je u tome da je pop glazba osamdesetih, i to objektivno gledano, bila kreativnija, hrabrija, kulturno relevantnija i glazbeno pismenija nego većina današnje mainstream produkcije.
Pa ajmo ispočetka…
Jedna od temeljnih razlika između tadašnjeg i današnjeg popa jest odnos prema inteligenciji publike. Osamdesetih se pretpostavljalo da slušatelj može pratiti složeniju strukturu, ironične tekstove i višeslojne poruke. Danas se vrlo često polazi od pretpostavke da je publika glupa i da može probaviti samo što jednostavnije forme.
Uzmimo primjer benda Talking Heads. I oni su bili pop, i Imali su hitove i spotove na MTVu, ali njihovi tekstovi govorili su o identitetu, konzumerizmu i urbanom otuđenju. Dovoljno se sjetiti stvari ‘Once in a Lifetime’ koja je govorila o egzistencijalnoj krizi srednje klase, i opet je postala hit.
Talking Heads – ‘Once in a Lifetime’
Isto vrijedi i za Pet Shop Boys, koji su u plesne synth pop hitove ugrađivali teme klasnih razlika, seksualnog identiteta i političke ironije. Ili bend The Smiths, koji, iako nisu bili dio klasičnog mainstreama, kombiniraju lako pamtljive pop melodije s društveno kritičkim tekstovima, stvarajući pjesme koje na prvu zvuče privlačno, a pritom skrivaju mračnu, unutarnju dubinu.
Onda, govori se da je pop 80ih zvučao isto zbog sintesajzera. Ali tako se može reći i da je glazba 60ih i 70ih zvučala isto jer je tada električna gitara dominirala u popularnoj glazbi. Osamdesete su bile vrijeme eksperimenta, jer su se novi instrumenti tek učili koristiti. Analogni sintesajzeri, rani digitalni sampleri, ritam mašine, sve je to zahtijevalo znanje i posjedovanje glazbenog ukusa. Nisi mogao kliknuti preset i dobiti hit. Ako si htio zvuk, morao si ga programirati. Zato Depeche Mode zvuče mračno, Duran Duran elegantno, Yazoo sirovo minimalistički, a Prince kao da je vanzemaljac. Ne zato što su imali iste mašine, nego zato što su ih koristili različito.
Danas, paradoksalno, u vremenu beskonačnih plug-inova i algoritama, pop glazba često zvuči identično. Mnogi hitovi koriste iste ritmove, isti autotune i iste akorde. Sve je napravljeno na način da se ne izazove nikakav kognitivni napor.
Osamdesetih si po zvuku mogao razlikovati Princea, Madonnu, Duran Duran, Depeche Mode, Tears for Fears ili A-ha u prve tri sekunde. Danas bi mnogi hitovi mogli zamijeniti izvođača, a da nitko ni ne primijeti.
Ali jedna stvar posebno dolazi do izražaja, a to je da su pop zvijezde tada imale identitet, a ne samo imidž. Na primjer, jedan Prince je bio i autor i producent i multiinstrumentalist i konceptualni umjetnik. A Madonna nije bila samo provokacija, nego i strateški pametna, glazbeno informirana i uvijek korak ispred svog vremena.
A da ne spominjemo David Bowiea, koji je tada djelovao na granici popa i art rocka, i koji je redefinirao ideju identiteta u popularnoj glazbi. I svaka od tih faza je imala koncept, zvuk i estetsku logiku.
Danas se identitet svodi samo na brending. Vizual je važniji od glazbe, a viralnost od trajnosti. Pjesme se pišu da traju 15 sekundi na TikToku, a ne da prežive desetljeće.
Ali ipak, pop publika je osamdesetih godina imala jedan olakšavajući element koji ih je, na neki način, educirao i oblikovao njihov glazbeni ukus. Bio je to MTV koji je tada bio nešto kao kulturni katalizator. Glazbeni spotovi koji su se vrtili na njemu često su bili mali filmovi režirani od ozbiljnih autora, s jasnom estetikom i narativom.
To je bio prostor gdje su se miješali pop, avangarda, moda i politika. Publika je bila izložena različitim stilovima, često pogrešno i bez izbora, ali upravo zato je i širila ukus.
Današnje otkrivanje glazbe uglavnom se događa kroz algoritme koji samo potvrđuju ono što već voliš. To nije razvoj ukusa nego zatvoreni krug.
Kad govorimo o domaćoj glazbi, osamdesete su i kod nas bile zlatno doba inteligentnog popa i novog vala. Haustor, Idoli, Denis & Denis, Videosex…, svi su oni radili pop koji je bio moderan, urban i sadržajan. Nije se radio pop koji se isključivo dodvorava publici, nego koji komunicira s njima. Tekstovi su imali stav i težinu. Danas je domaći mainstream sterilna mješavina zapadnih trendova bez ikakvog lokalnog identiteta.
Haustor – “Ula Ulala”
Važno je reći da se i danas stvara dobra glazba. Problem je što ona rijetko dolazi do mainstreama. Osamdesetih je mainstream bio prostor eksperimenta, a danas je prostor minimiziranja rizika.
Da se razumijemo, pop glazba osamdesetih nije bila savršena. Bila je ponekad pretenciozna, pretjerana, a dosta puta i jako loša. Ali bar je bila hrabra. Današnji pop je tehnički uglađen, ali duhovno prazan. Previše se boji da ne izgubi pažnju da bi rekao nešto vrijedno pažnje.
Dok će se današnji hitovi vjerojatno teško pamtiti za 20 ili 30 godina, pjesme osamdesetih i dalje žive, i to ne zbog nostalgije, nego zato što su bile dovoljno dobre da prežive svoje vrijeme.
I nije stvar u tome da današnja publika ne može razumjeti složeniju glazbu.
Stvar je u tome da joj se ona više ni ne nudi.
Cool nije stvar frizure i syntha, nego stava, rizika i samopoštovanja. A toga u današnjem mainstream popu nema.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.