Vinil vs CD !

Mlaćenje prazne slame ili ..?

Ima tome neko vrijeme, a pogotovo od nedavno, jedno pitanje sve više i više eskalira u neku vrst verbalnog sukoba – koja je reprodukcija bolja, sa vinila ili sa CD-a?
Na ovo pitanje vjerojatno nikada neće biti nekog konačnog i definitivnog odgovora.

Kao prvi korak, pretražio sam net, uzduž i poprijeko, ne bi li našao relevantan članak o ovom „velikom“ pitanju. Članaka je more, od onih diletantskih, osobnih, pa do čisto stručnih i suhoparno tehničkih, koja nas uvjeravaju u jedno ili drugo. No, svaki, ali ama baš svaki članak završava s upitnikom, s kojim je de facto i počeo. Priča na ovu temu se može ispričati na nekoliko načina i dakako, time ni zaključci nisu isti.

No, postoji jedan praktičan način kako u biti pristupiti ovom pitanju – realno ocijeniti praktičnost, vjernost reprodukcije, svakodnevnost, dostupnost i dakako, ritualno značenje samog slušanja.

Praktičnost
Oko ovoga nema bas previše dilema. Vinilna ploča je velika, teška za održavanje, osjetljiva na prašinu, grebanje i iznad svega, ima dvije strane. CD s druge strane, nije ništa od nabrojenog, čak dapače, stoga, prevaga na strani CD-a.

Vjernost reprodukcije
Tu se lome koplja. Gledajući s čisto tehničke strane, nije teško zaključiti gdje je prevaga i zašto.

Sam pogled na grafikone, kazuje sve sam za sebe. Još ako na to dodamo način na koji digitalni zapis hvata sam zvuk u danas uvriježenom „sample rate“–u, slika je definitivno jasna.

Sinusoida zvuka na kojoj su zapisi sa vinila, s Cd-a i s DVD-a, jasno pokazuje premoćnu pobjedu vinila. No, istovremeno, previše je dokaza da su pojedinci i skupine bile testirane na različite izvore zvuka, te su u pravilu reagirali striktno osobno, proglašavajući za bolju reprodukciju čas CD, čas vinil. Jedan od razloga leži i u samom osjećaju kojeg pružaju pojedini izvori zvuka. Tako vinil u pravilu pruža osjećaj topline, koji može biti stvaran, ali isto tako može baziran na autosugestiji. Da zaključim ovaj, tehnički dio, vinil je daleko superiorniji od oba nosača zvuka (CD i DVD).

Svakodnevnost
Tu je već prevaga na strani CD-a. Izuzev situacija kad stvarno slušamo muziku, CD preuzima prevagu nad vinilom u onom svakodnevnom slušanju, kad je muzika u centru, ali istovremeno, sljedeći trenutak i nije. Ono što hoću reci, dok se muvate po stanu i slušate muziku, ipak je gnjavaža svakih dvadesetak minuta ili čak i manje, skakati za gramofon i okretat ili mijenjati ploču.

CDVsVi

Dostupnost
Sada se nalazimo na klizavom terenu. CD playeri su danas skoro bagatela. Čak i oni kvalitetniji su dostupni manje više svima. Odgovarajuća pojačala manjih snaga, digitalna, su isto tako relativno jeftina i dostupna. Zvučnici su stvari osobnog ukusa, no i njih se može naći za neku pristojnu cijenu.

Sa druge strane, vinil je daleko zahtjevniji. Kao prvo, bitna komponenta je igla. O njenoj kvaliteti ovisi i kvaliteta reprodukcije. Vrhunske igle su uvijek bile skupe, no, danas, zbog malih serija, postale su ekstremno skupe i relativno teško dostupne.

Gramofon je isto tako ona bitna karika u lancu analogne reprodukcije. Jeftini gramofoni do danas nisu postojali, tek se u posljednje vrijeme situacja mijenja. Pojačala su posebna priča. Digitalno pojačalo skoro pa da ne dolazi u obzir. „Integrirac“ je donja granica, a oni su danas rijetki i nedostupni. Nove serije su iznimno skupe. Doduše, još se uvijek na tržištu polovnih mogu naći „integrirci“ iz sedamdesetih. (osobno sam ima tu sreću da sam našao svoj omiljeni Sansui na polovnim tržištu).

No, za zahtjevno slušanje muzike, čak ni „itegrirci“ nisu najbolje rješenje, već „lampaši“. To je razred u kojeg rijetko tko može kročiti bez debljeg bankovnog računa. I naposljetku, čemu ulaganja u sve komponente koje sam nabrojio, ako se ne kupe dobri zvučnici, koji će biti u stanju sve to skupa reproducirati na način, da se ne dobije dojam „bačene love“. Dakako, takvi zvučnici ponekad koštaju malo bogatstvo (nedavno sam vidio set zvučnika koji koštaju $500 000 – da, pet stotina tisuća dolara!).

Shodno napisanom, neka svatko za sebe izvede zaključak – tko je u prednosti na ovom pitanju.

Ritual slušanja muzike
Nekada je slušanje muzike bilo centralni dio dana. U rijetkim situacijama to je slučaj i danas. Govorim dakako o trenucima kad se SLUŠA muzika. Kod ovog nema rasprave. Ritual slušanja muzike podrazumijeva vrhunsku ili što bolju reprodukciju i omot ploče u ruci, poželjno društvo istog muzičkog ukusa i nadasve atmosfera koju samo vinil može pružiti. Prevaga je očita!

U šumi argumenata pro i kontra, skoro je nemoguće doći do jedinstvenog zaključka.

Postavlja se pitanje, i čemu?
Jer, možda će novi digitalni format, odnosno HD (DVD) Audio približiti digitalni zvuk analognom, te će time (veliki) dio vinilnih argumenata vezanih za kvalitetu, pasti u vodu. Ali nemojmo skakati pred rudo. Tržište je katkad nepredvidivo. Prodaja vinila nezaustavljivo raste, iako je trenutno na marginalnom segmentu tržišta, i ne vidim da će se uskoro taj status promijeniti, jer je locirana na uskom segmentu ljudi, dobre platežne moči.

S druge strane, ako se toliko najavljivani Audio DVD ipak pojavi u širokoj upotrebi, sa sobom nosi jedino kupovnu novog playera i otvorenu opciju kvalitete slušanja muzike. Mala cijena, ako je fama opravdana. U tom slučaju, ne sumnjam da će se nove armije slušatelja regrutirati baš na tim temeljima, jer ipak, ma koliko mi to htjeli ili ne, progres se ne može zaustaviti.

Kad je tako, čemu se boriti protiv njega i u očima unuka izgledati kao moderni „ludisti“.

Svako vrijeme nosi svoje, i nadam se da će ovo novo donijeti nove rituale i nove vrijednosti.

Dakle, ukoliko su priče o Hi-Fi vrijednosti novog audio DVD-a istinite, stari i novi audiofili, natrag u kupovinu, ali ne po vinil!

na vrh
error: Sadržaj zaštićen !!