Koliko je to “dovoljno rano” krenuti da bi se stiglo na vrijeme?
U našim relacijama, očito da odgovora nema, jer pedesetak kilometara u nas katkad traju oko sat, ali nažalost i par sati.
Vjerujem da vam je poznat nastavak, a i frustracije u autu koje je gmizalo puževim korakom prema Primoštenu, odnosno uvali u kojoj se odvijao, vjerojatno, najljepši otvoreni festival u nas, SuperUho.
I da ne duljim, ne samo da smo propustili Trobecove Krušne Peći, već smo zakasnili i na nastup grupe Membranes, koju sam stvarno želio po prvi put vidjeti u živo.
(Koncert grupe Trobecove Krušne Peći sam recenzirao nedavno, pa ako vas zanima, kompletan osvrt možete naći ovdje!)
Sam dolazak (parking), odnosno ulazak u prostor festivala je prošao bez problema.
Na ulazu nas je dočekalo ljubazno osoblje, koje smo prekinuli u „marendi“, ali sve je odigrano s osmjehom.
Akreditacije su bile spremne (prst gore organizatoru!) i pohod na pozornice je počeo.
Odmah smo krenuli prema maloj pozornici, gdje su Membranes privodili kraju svoj nastup.
Od prvog, ali doslovno od prvog zvučnog vala koji nas je zapljusnuo na uzlazu u malu arenu je bilo jasno da su organizatori napravili pun pogodak dovođenjem ove grupe i njenim rasporedom u treću, završnu večer.
Membranes su se pokazali kao prava “post punk, noise rock poslastica, nevjerojatni i uzbudljivi” (op. JB) i jednostavno smo morali sa žaljenjem konstatirati da smo ipak trebali krenuti bar pola sata ranije (ma što to značilo!).
Nad prolivenim se mlijekom ne isplati plakati, a i nastup Billy Bragga nam nije dao vremena za to.
Samo što su Membranes odsvirali posljednju notu, na velikoj je pozornici izašao Billy Bragg i počeo svoj dio koncerta.
Ovaj popularni Englez, koji svojim protestnim pjesmama gazi stazama Dylana i generacije iz šezdesetosme, je na moje iznenađenje okupio u prvim redovima malu armiju sljedbenika koji su znali refrene, tekstove i zajedno s umjetnikom su pjevali sve pjesme koje je izvodio.
Pomalo me je “bacalo” u neka druga vremena, ali sam Bragg se pobrinuo da ipak ostanem u “danas“, jer je između svake pjesme iznosio svoje stavove spram političkih zbivanja u svijetu, o potrebi zaštite okoliša i uglavnom, elaborirao je na temama koje su danas opće poznate svim aktivistima i miljeu u kojem egzistiraju.
U toku nastupa je koristio akustičnu gitaru (zamjensku, jer je Croatia Airlines zagubila njegovu) te električnu gitaru.
Dok je na pozornici bio s električnom, sam se je pratio, a u setu s akustičnom, imao je pratnju električne gitare.
Bragg ne bi bio Englez da ne spomene nogomet i u tom kontekstu neizostavnog Bilića.
Sve u svemu, nastup koji će ostati u sjećanju mnogih, ili kao lijepa uspomena na još jedno ukazanje omiljenog kantautora ili pak kao ugodna prilika za upoznavanje s njime i njegovim opusom.
I sad moram prekinuti i spomenuti nešto što se obično ne spominje.
Za nastupa Billy Bragga sam stajao tik iza mix pulta i promatrao tonca.
Ne samo da je taj čovjek majstorski odradio posao, već je u pokazao i dokazao da pravi majstor za pultom mora znati svaku notu, svaki akord, svaku dionicu, svaki dio vokalne dionice, kako bi nastup pred sobom donio u najboljem (zvučnom) svjetlu.
I ne samo da je to odradio, već je cijelo vrijeme plesao.
Svaka čast!
Nakon Billy Bragga je na maloj pozornici nastupio sastav Mašinko.
Sa četiri gitare su prašili svoju verziju modernog izričaja debelo umočenog u embrionalni iz osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Lirika zagrebačkih pločnika i trominutne kompozicije uz naraciju nisu ostavili baš previše dileme, odakle bend dolazi i gdje ide.
Pošteno su odradili svoj dio posla i opravdali poziv organizatora.
Glavna atrakcija večeri pa i samog festivala je stupila na veliku pozornicu.
Buzzcocks je grupa koja je nikla u prvom valu otočkog punk pokreta i s grupom Clash obilježila lijevo socijalno krilo pokreta.
Za razliku od svojih suvremenika, Buzzcocks i dalje rade i nastupaju. Doduše, teško da možemo govoriti o nečem novom u opusu, ali nastupi su im …..
E to je već neka druga i veoma lijepa priča.
Teško da se zatvorenih očiju može dočarati činjenica da ispred sebe imate veterane u poznim godinama, jer ono što čujete i te kako obara ono vizualno.
Buzzcocks isporučuju visoko oktanski adrenalin, energijom rijetko viđenom i kod daleko mlađih grupa i pri tom, što je najbitnije, nema lamentiranja nad nekom boljom prošlošću.
Do grla u artikulaciji svog izričaja, Buzzcocks praše kompozicije bez ikakvog prekida, stanke. Nema govora, nema pozdravnih govora, nema opisivanja što kako i na koji način …. startali su “100 na sat“ i tako je trajalo do posljednje note.
Buzzcocks nisu mladići, nisu čak ni u ozbiljnim godinama, ali ipak, bilo je lijepo čuti i biti svjedokom svježeg zvuka i nakon skoro pola stoljeća od njegovog nastanka.
Tokom vremena svi su se članovi grupe profilirali na pozornici, te djeluju izuzetno uigrano i kompaktno.
Očito je da u svakom trenutku znaju što činiti i kako.
Impresivno!
I još jedna fascinantna činjenica.
Kako su nas istjerali iz boxa pred pozornicom nakon nekoliko minuta, vratio sam se do mix pulta, jer tamo se u biti najbolje čuje kad o kompletnoj zvučnoj slici govorimo.
Tako je i bilo, iako je zvuk cijelim prostorom ispred bine bio odličan.
U tom odličan, moram izdvojiti produkciju gitare Pete Shelleya.
Ne sjećam se kad sam posljednji put na nekom koncertu čuo tako prodorno kristalno čist zvuk gitare, koja je odzvanjala prostorom bez trunke feeb backa ili distorzije.
Akordi su bili tako isporučeni da se čula svaka okinuta žica, (kratke) solaže dignute iznad ostalih instrumenata, čiste i zvonke.
Uglavnom, ako kažem savršeno, onda nisam daleko od istine.
Istovremeno, na drugoj strani, ritam gitara Steve Digglea je bila potisnuta do trenutka kad je on preuzimao igru.
Produkcijski majstorski balansirano, škola koncertne produkcije na najvećoj razini!
SuperUho se profiliralo kao jedan od najvećih ljetnih otvorenih aduta i to ne za ništa.
U svoja tri dana donosi i pruža svima obilje materijala na kojemu mogu počivati uspomene i sjećanja, pogotovo u kontekstu izvanredne organizacije, apsolutne tolerancije i nevjerojatno dobre atmosfere u cijelom krugu u kojem se festival odvija.
Čak su i poslovično mrki redari ljubazni u ophođenju s gostima.
Bio sam svjedok trenutka kad je neki mladi par pokušao proći preko kampa gdje očito nije smio. Redar ih je ljubazno zaustavio i detaljno im objasnio gdje trebaju ići da bi došli na mjesto gdje su krenuli.
(Znam ovo je sitnica, ali baš ovakve sitnice čine veliku razliku u statusu nekog događaja.)
Ovo je drugi SuperUho festival koji je održan na ovoj lokaciji i vjerujem da će ih biti još mnogo.
Sve, ili bar veliki dio manjkavosti od lani su korigirane koliko sam mogao primijetiti, uključujući i onu najvažniju.
U ponudi je bilo nekoliko vrsta piva! 🙂
