Najdugovječnijih novovalni sastav, Trobecove Krušne Peći, je posjetio Split.
U klubu Kocka je održao koncert, koji možda neće biti “onaj za pamćenje“, ali svakako onaj kojeg je trebalo vidjeti.
Dakako, govorim o ljubiteljima avangarde, post-punka i neortodoksnog izraza.
Za sve ostale, nisam baš siguran, ali to je najmanje bitno.
U klubu se sakupilo oko stotinjak duša svih generacija, tako da je odmah bilo očito da su neki na koncert Trobecove Krušne Peći po prvi put, ali isto tako, da su mnogi došli osvježiti svoje sjećanje.
Koncert je počeo oko ponoći, što bi se reklo, skoro pa na vrijeme (najava je bila za 22 sata, ali po splitsku, “to je tu negdi”..)
Po samom početku koncerta bila je jasna jedna stvar.
Ma koliko članovi imali godina i ma koliko ih proveli na pozornici, još u njima ima i te kako snage i energije.
Beskompromisnost jest ono što krasi ovakvu vrst sastava i uz avangardni pristup dobili smo jednu lijepu predstavu.
Trebalo je vremena dok se publika „zagrije“, jer početak nije bio euforičan.
Kako je koncert tekao, atmosfera se polagano (možda prepolagano) dizala, da bi sastav na kraju odsvirao dva bisa s ukupno tri kompozicije.
Trobecove Krušne Peći su u Kocki promovirali svoj album “Ether”, koji je snimljen baš na toj lokaciji, u Kocki, za njihovog koncerta u Siječnju 2015. godine.
Za razliku od manje više svih albuma u živo (osim “Between Nothingness and Eternity”, Mahavishnu Orchestra), na njemu su se našle samo nove kompozicije.
Pomalo čudan izbor, ali kad se spozna okruženje ovog benda, onda i ta kockica sjeda na svoje mjesto.
A na koncertu su mnoge kockice sjele, ne samo na svoje, već i na pravo mjesto.
Moram početi od ritam sekcije, koja me je u najmanju ruku, impresionirala i tako me držala “zauzdanog” do samog kraja koncerta.
Pa kad i o ritam sekciji govorim, moram raščlaniti Gordana Dorvaka za bubnjevima i Maria Barišina, na basu (sa sequencerom i pomagalima).
Iako u potpunosti uvučen unutar bine, skoro do nevidljivosti, Gordan je svojim bubnjanjem obilježio večer.
Produkcijski (pre?) naglašeno, ritmički ubitačno, bubnjevi su u biti bili ti koji su držali cijelu predstavu na nekom “okupu“.
Jer pristup TKP kompoziciji je lomljenje strukture i fragmentacija dijelova u neku vrst “kaotične” cjeline.
TKP nisu prvi koji su krenuli tim smjerom, no, za naše podneblje, ne sjećam se da je netko na takav način sublimirao utjecaj Pere Ubua, Gang of Four, (The Fall?)…..
Gordan je na bubnjevima briljirao držeći permanentno visoku ritmičku tenziju, poglavito koketirajući s maštovitim i efektnim tribalnim ritmovima.
Na trenutke sam imao osjećaj da bih samo njega mogao slušati!
S druge pak strane, na basu i svime što se pod tim podrazumijeva, Mario je gradio cijelo vrijeme neku svoju liniju, oporu i tešku, katkad odlazeći daleko od Gordana i njegovog bubnjanja.
U neprestanom bijegu od klišeja, gazio je područjima eklektike u kojima bas i nije ono što većina podrazumijeva.
Ali u tome i jest ljepota izričaja kojeg njeguje TKP.
Na pozornici su bili još Ivan Vinski na gitari i Damir Kafka na saksofonima.
Oni su pak jedna druga priča.
Namjerno ili ne, bili su produkcijski potisnuti natrag, toliko da je ipak na momente bilo previše.
Jasan mi je koncept isturanja ritmičke strane izričaja i on je odrađen perfektno, ali me malo zasmetalo guranje gitare i saksofona u duboku pozadinu.
Damir Kafka i Ivan Vinski su debelo zaslužni da su se kompozicije lomile, presavijale pa i pucale za njihovih sola.
Ivanova „rastrzana“ gitara (The Residents!?), s fragmentiranim pristupom je neprekidnim solažama podcrtavala odlomljene krhotine kompozicije, dok je Damir na saksofonima neumorno, ali stvarno, neumorno, dolijevao ulje na vatru.
I pri tom izričaj obogatio još jednom, shizofreničnom komponentom.
Drugim riječima, ne bih puno pogriješio kad bih rekao da su Ivan i Damir imali “koncert unutar koncerta“.
Ova je „situacija“ povremeno toliko dolazila do izražaja da je bilo teško pratiti ovaj dvojac i pri tom ne izgubiti osnovni koncept kompozicije.
Briljantno odrađeno i još bolje „zapakovano“!
I na kraju, Darko Begić, na vokalu.
Beskompromisan stari rocker, koji živi pozornicu, živi publiku ispred sebe, ma koliko brojna bila.
Lirika koju je isporučivao je u potpunosti u stilu s izričajem, sastavljena od natuknica s apokaliptičnim predznakom i mračnim nagovještajem.
Sve u svemu, TKP jesu stari bend na ovim prostorima i jesu avangardni bend kakvih čak i u širem okruženju nema baš puno.
Time se svrstavaju u endemsku vrstu koja svoj život uz povremene hibernacije prvenstveno može zahvalit entuzijazmu članova benda, kao i skromnoj podrški sa stane auditorija.
O medijima ne treba ni govoriti, jer su previše zaposleni kičem i žutilom.
A TKP su sve samo ne to.
Otišao sam na koncert bez velikih očekivanja, dobio vrhunsku “zabavu” i pristojan povrat novca kojeg sam ostavio na ulazu.
Navodnike na riječ “zabavu” sam stavio zato jer ovo nije muzika za svakoga, i teško se može svesti pod neku verziju klasične zabave.
Teško je u biti uopće objasniti zašto se ova i ovakva muzika voli.
U ljudskoj je prirodi da se stremi k lijepom i skladnom, cjelovitom i kompletnom, a TKP su kao i Swansi nedavno, potpuna negacija svega nabrojenog.
Možemo upotrijebiti izraz “muzički mazohizam“, ali to je daleko, daleko od točnog, jer TKP su bend koji se sluša, gleda s pažnjom i uživa ….
Stoga, ako imate i malo afiniteta spram post-punka, noise-art rocka, eksperimentalnog rocka, Trobecove Krušne Peći su bend za vas.
Ako ste propustili ovaj koncert, nemojte si dozvoliti takav luksuz, da to bude slučaj sa sljedećim!
