Kad je Santana raspustio prvu inkarnaciju matične grupe, Gregg Rolie i Neil Schon su se našli na kreativnoj vjetrometini i nije bilo druge, nego zasukati rukave (čitaj bjesomučno tragati!) i pokušati sebe naći u nečem drugačijem od onog gdje su bili.
Teško je i pisati o tim trenucima, a kamoli ih proživljavati. Bile su potrebne tisuće i tisuće sati vježbe, jamova, improvizacija kako bi se donekle iskristalizirala forma pod kojom bi novi sastav kojeg su oformili i nadjenuli mu simptomatično ime, Journey, mogao egzistirati.
Na tom nesvakidanjem putovanju su im se pridružili Aynsley Dunbar, čudnovata biljka uzgojena u vrtu Frank Zappe, maštoviti basista Ross Valory i naposljetku ritam gitarista George Tickner.
Da ne zaboravimo, bila je prva polovina sedamdesetih, doba kad je progresivna muzika punila stadione, a fuzija osvajala zvjezdano nebo. Stoga nije ni čudo što je ekipa predvođena duom Schon/Rolie sebi pronašla mjesto baš u tom okruženju.
Gotovo u pravilu, u fuziji, muzičari dolaze iz jazz okruženja, tako su i izričaji velikim djelom bili okrenuti modernoj verziji jazza u spoju s rockom.
Journey – “Of A Lifetime”
Journey su krenuli sa suprotne strane, pristupili su fuziji s rock strane. Doduše, nisu bili jedini, a ni prvi. Zvijezda tog pristupa u to vrijeme je bio (i ostao) Jeff Beck, koji je ipak balansirao ravnopravno između jazza, funka i rocka.
Journey su beskompromisno gurnuli rock u prvi plan i rodilo se jedan od najljepših izričaja u povijesti moderne muzike.
Album “Of a Lifetime” napokon izlazi 1975. godine, kad je interes za fuziju pomalo blijedio te je publika već dobrano okrenula leđa ovoj formi. Stoga je album na komercijalnom planu bio promašaj i dakako, diskografska kuća CBS je počela s pritiscima u nakani da počne zarađivati na sastavu.
Ni sljedeća dva albuma nisu donijela bitno (komercijalno) poboljšanje, te je CBS zaprijetio raskidom ugovora ako se ne trgnu. To “trgnu” značilo je dovođenje novog pjevača (Steve Perry) i drastično mijenjanje stila. Pokušaj je uspio i stadioni su dobili novu maskotu, članovi pune bankovne račune i diskografska kuća ogroman priliv novca.
Reklo bi se, “win/win situacija, everbody happy“.
Pa ne baš!
Izgubila je muzika!
Journey – “Kohoutek”
Album “Of a Lifetime” možda u vrijeme izlaska nije bio veliki album, ali je imao toliko zvjezdanih trenutaka koji se nisu smjeli ignorirati i naviše svega, nagovještavao je nešto što je lako moglo biti, “sljedeća velika stvar“, da se muzičarima pustilo da rade onako kako ih je inspiracija vodila. Ovako, album ostaje do današnjih dana kao “prvi promašaj!”, kojeg će slijediti još dva i napokon, puni stadioni.
Koji kretenizam, uskogrudnost i sljepilo!!
Umjesto da vidi i čuje lavinu koja se valjala iza brda, CBS je sravnio buldožerom sve što su momci izgradili i bez milosti sasjekao u korijenu svaku nadu. Stoga, i s današnje distance, kao što sam i u trenutku kad je izašao, mogu tvrditi: “Of a Lifetime” jest veliki album!
Ne toliko u onome što nosi ili u načinu na koji to izlaže, već jasno i glasno nagovješta, svakom tko ga sluša otvorenog srca i duše, da je samo uvod u nešto što bi moglo obilježiti epohu i donijeti novo i svježe na pozornici.
“Of a Lifetime” jest veliki album još po mnogo čemu, usprkos nekoherentnosti i lutanju, koje je očito samim tijekom kompozicija. Pa čak i njihovom nejednakom kreativnom nivou. Teško da se jedna kompozicija kao što je “To Play Some Music”, koja je btw najslabija karika na albumu i bila je slabašan pokušaj komercijalnog proboja, može staviti u ravan s kompozicijama “Kohoutek” ili “Topaz”.
Ono što krasi ovaj album to su instrumentali i instrumentalni dijelovi u ostalim kompozicijama. Neil Schon kao lokomotiva isporučuje rifove, plete finu mrežu u koju se hvatamo na svako slušanje kao glupe mušice, Rolie svojim Hammondom oslikava Schonove namjere i daleko je od Santane i lastino izričaja.
Na albumu isto tako briljira i Aynsley Dunbar kojemu je ovo možda najkreativniji izlet još od dana Frank Zappe i naposlijetku maštoviti basista Ross Valory, koji svojim dionicama niti malo ne zaostaje za Schonom.
Bilo bi neprevedeno ne dati kredite i ritam gitaristi George Tickneru, koji jest skoro nevidljiv u slici, ali samo zato jer puni sve praznine.
Journey – “Topaz”
I kao šlag na vrhu jedna bizarna činjenica koja ukazuje na maćehinski ili totalno kretenski pristup diskografske kuće spram sastava. Nakon ovog albuma, jedna od tisuću primjedbi od strane CBS-a je i glas Gregg Roliea. Tvrde da je neprikladan i da ga treba usavršiti. „Bidan“ Rolie je prisiljen uzimati satove pjevanja. Dakle, nije bilo dovoljno što je Rolie iznio četiri Santanina najbolja albuma kao vokal i što je i ovaj album na tom tragu, već da mu treba škola!! (pametnome dosta)
Rolie nema operni glas, ali ima točno takav glas koji kaže sve što muzika govori u drugom obliku. Samo imbecilni kreten može od njega tražiti da mekeće po pozornici, što je u to vrijeme počeo bivati prevladavajući trend.
U svemu ovome ipak mi nije baš jasno i čudi činjenica da i danas, s polustoljetnim vremenskim odmakom, veoma rijetko nalazim na pozitivne tonove kad se o ovom albumu govori. Isto tako, nerijetko, smješta ga se negdje u sredini opusa grupe?!
Još jedna povijesna nepravda koja će kad tad biti ispravljena, mora biti ispravljena!
I ovo je moj doprinos tome!
P.S. – Journey & Steve Perry … what a fuckin’ joke!
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen sa portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
