Ono čemu su se svi ljubitelji vinila i analognih snimaka potajno nadali, a u proteklim je desetljećima izgledalo kao „misaona imenica“ ili nedostižni san, polako, ali sigurno postaje java.
Amerika je uvijek bila ogledalo nekog trenda u muzici, a kako tamo vladaju zakoni velikih brojki, neminovno je da se uz kozmetičke korekcije to reflektira i na ostatak svijeta. Kako za taj ostatak svijeta (trenutno) ipak nema nekih pouzdanih informacija, izvješća RIAA-e su ne samo pouzdana i stvarna, već komotno mogu predstavljati referencu primjene na druge zemlje.
Dakle, davne 1988. godine se dogodilo to što su svi tada priželjkivali, CD je u prodaji nadmašio vinil. U ovom slučaju, a i u današnjem, govorimo o ukupnoj sumi koju su utržili nosači zvuka, ne o broju prodanih primjerka, iako ćemo vjerojatno uskoro i o tome. Te je 1988. godine vinil počeo nepovratno tonuti, da bi par godina nakon toga potonuo i u devedesetima ga skoro nije ni bilo. (osim u malim enklavama ljubitelja zvuka, ali i trendsettera kojima je to bio artefakt za pokazivanje i isticanje posebnosti, poglavito radi vrtoglavo skupe opreme!).