Postoji u mojoj obitelji jedna zemlja koja nije samo parcela.
To je komad povijesti, komad ljubavi i komad ženskog rada koji je održao generacije.
Moja pra-prababa Matija Belas (Žedno) bila je žena iz onih vremena kad je država od žena očekivala da šute, rade i mole se, a one su, radile mnogo više od toga.
Imala je dva sina, Stipu i Duju.
Kao i tisuće dalmatinskih mladića, obojica su u Prvom svjetskom ratu mobilizirani i poslani daleko od kuće, u Galiciju.
Stipe se nikada nije vratio.
Njegov se grob ne zna.
(A Duje se vratio, oženio Katu i postao moj pradjed. Prababa Kate hodala je kao naopako slovo L, njena kičma nije se mogla više ispraviti, od teškog rada i svakodnevnog nošenje drva, vreća aromatičnog bilja, kilometrima daleko na otkup. Pradida Duje i prababa Kate sadili su duhan.)
Država je Matiji, za poginulog sina kojega nikada više nije mogla zagrliti, dodijelila obeštećenje u zemlji, veliku poljoprivrednu parcelu.
I što je ona napravila?
Ono što žene rade oduvijek: pretvorila tugu u život, bol u rad, rad u hranu.
Na toj zemlji Matija je uzgajala buhač, biljku koja je hranila Dalmaciju jednako kao i kruh i ulje. Buhač je bio prirodni insekticid, zlato siromašnih žena koje su brale, sušile i prodavale cvjetove. To je bio rad koji je tražio strpljenje, znanje i upornost, kvalitete koje su žene imale napretek.
Tom je zemljom Matija hranila svoju obitelj.
To je bila njena pobjeda nad ratom: život koji nije odustao.
A onda, u jednom posjetu kćeri u Okrug, u ona teška vremena kad se hodalo kilometrima po svakavim vremenskim uvjetima, pogodio ju je grom.
Tako završava život jedne žene koju bi današnji svijet nazvao “običnom”.
A ja ne znam što može biti obično od žene koja je prehranila generacije.
Zemlja koju je dobila za poginulog sina nastavila je svoju žensku genealogiju.
Njen sin Ivan, moj djed Ive, podijelio ju je svojim kćerima.
Jedna od njih je moja mama.
Ono što je Matija radila s buhačem, moja mama i njene sestre su radile s maslinama.
One su očistile zemljište, sadile masline, vraćale život tamo gdje je priroda uzimala svoje.
To je bio rad bez aplauza, bez priznanja, ali rad koji traje i ostavlja trag.
Danas moja sestra i ja vodimo brigu o tom masliniku.
A jednog dana naslijedit će ga naše kćeri.
I to je možda najvažniji lanac u ovoj priči: ženska ruka čuva zemlju, ženska ruka je obrađuje, ženska ruka je prenosi dalje.
To je nevidljivi rad, ali iz njega živi sve što vidimo.
Zato ovu priču pričam ne samo zbog Matije, Stipe, Duje, Kate i Ive, Marije, Vesne, Lenke, Ivanke…. , nego zbog svih žena koje su kroz stoljeća, u tišini, bez priznanja, održavale život.
Prva feministička revolucija i emancipacija u Dalmaciji nije bila u knjizi, nego na polju.
Ova zemlja je žensko nasljeđe.
Ova zemlja je dokaz da su žene generacijama radile za svih.
Ova zemlja je podsjetnik da ne postoji “običan” ženski rad, postoji samo rad bez kojega ne bismo postojali.
I zato, kad govorim o feminizmu, ne mislim samo na zakone, kvote i politike.
Mislim na Matiju, koja je buhačem hranila obitelj.
Mislim na moju mamu i njene sestre, koje su maslinama vratile život zemlji.
Mislim na moju sestru, moju kćer, moju nećakinju, moju unuku.
Mislim na to da ženski rad ne smije više biti nevidljiv.
Jer bez njega, ne bi bilo ni nas.
I hvala Muzeju Grada Trogira, Nataši Bodrožić i ostalima koji su pokrenuli priču o buhaču, a mene inspirirale da napišem ovo i ostavim priču negdje u oblaku za buduće generacije, u slavu Matiji, mojim tetama, mami i svim ženama.
autorica: Ružica Jakšić