Nakon niza desetljeća u kojima se stvara percepcija moderne muzike kao nekog amorfno/kompaktnog tijela u našim životima, konzument jednostavno prihvaća neka činjenična stanja. Ili jasnije rečeno: jazz je… , pa jazz, rock je rock, ono između je jazz-rock ili fuzija. Postoji klasika i koketiranje rocka s njom, ali i s jazz strane. Fuzija ima bezbrojne smjerove, kad već slobodno govorimo o eklektici, u kojima se izričaji kreću od skoro potpuno čistog jazza do skoro potpuno čistog rocka, pa kombinacija sva tri: jazza, rocka, klasike, i niz se nastavlja, ali uvijek s prilično jasnim granicama: tko, gdje i kako.
Dakako, etno kao neizostavni pratitelj, koji je naknadno uskočio u taj vlak, zauzima svoje mjesto, bilo kao isključivi smjer ili pak kao fizički dodatni izričaj, te s njime tvori nešto novo, formu obogaćenu nepresušnim izvorom.
I sve se te komponente nekako po potrebi miješaju, stapaju, destiliraju, i naposljetku – skratimo priču – rodi se nešto novo, svježe, zanimljivo i nadasve nadahnutо.
E sad, kako je u kreativnom djelovanju samo promjena stalna, tako i te granice, unutar kojih se kreću izričaji koji po defaultu idu u nekim smjerovima, pomaknut će se do granica u kojima se do tada nisu pomicale. Pa i tada, i kod takvih senzacija u kreaciji, još uvijek su jasne, iako labave, skoro nevidljive – ali ipak postoje.
I onda, nakon svega, na scenu stupa jedan bend – Devil Doll – koji svojom kreacijom, kao velika crna rupa, usisa sve oko sebe, sve što mu je najbliže, neselektivno se hraneći legislativom prošlih razdoblja, ali i genijem tvoraca. Porušivši barijere koje su ga sputavale, bend se kao samostalan od devedesetih prošlog stoljeća giba svojom putanjom, dakako zahvaljujući prvenstveno kreatoru i lokomotivi, Mr. Doctoru, stvarajući obrise magičnog kruga u kojima su se dodirivali, ali i preklapali opusi Frank Zappe/Big Benda i Residentsa. (i ne samo njih, ali su u kontekstu ispušteni radi boljeg razumijevanja!)
I na pitanje, da li išta fali u toj sekvenci, odgovor je bio jasan, što bi poblogu moglo faliti, sve je tu!
Mimika Orchestra – “Dišpet “/ “Defiance”
No, priča ide dalje, pojavi se bend koji rikošetom “udara” u Kries, odbija se o Zappu i Big Band, nadzvučnim impaktom udara u prostor u kojem vladaju Residents i Devil Doll, i u kling-klang shemi se “gnijezdi” u njemu, levitirajući i dajući nam do znanja da je tu bila ogromna rupetina koje uopće nismo bili svjesni.
Bila, jer sada više nije!
Ako ste do sada imali volje i razumijevanja čitati do ovdje, onda vam je jasno da govorimo o nečemu van standarda, van struja, van shema, i da, govorimo istovremeno i o avangardi – i to na našem terenu, na našoj sceni, …
Ukratko, predstavljam Mimika Orchestra i njihov album “Medzotermina”.
Kao treći iz najavljenė trilogije (“Divinities of the Earth and the Waters” i “Altur Mur” ), “Medzotermina” predstavlja djelo o kojem bi se moglo govoriti danima i ne reći ništa, predstavlja izdanje o kojem bi trebali brinuti mediji i koje bi trebalo uvesti kao obaveznu zvučnu lektiru u svim školama, predstavlja djelo na kojem se istovremeno doslovno može primijeniti ona poznata Zappina izreka da je “pisati o muzici isto kao plesati arhitekturu”.
Stoga, u nadi da neću biti smiješan plešući arhitekturu, evo par riječi, taksativnije što mogu – jer obim i intenzitet osjećaja, emocija i nadasve neke vrste ganutosti i ponosa prelazi onu granicu kad se trezveno može sjediti i pisati o nečemu što osjećaš, ali i o nečemu što pokreće ne samo te osjećaje već i nešto daleko dublje.
Mimika Orchestra – “Zrcalo” / “Mirror”
“Medzotermina” je album koji je svojim postojanjem otjelovio nastojanje kreatora da etno, ili bolje rečeno, staro slavenske motive i mitove spoji s modernim izričajem, ne prezajući pri tome od posezanja za brojnim formama kako bi se ispunio u tim očekivanjima. Koliko je na tom putu uspio, ne mogu reći – neka svatko procijeni za sebe, jer koliko god bilo subjektivno, nije istini suprotno.
Prekrasne melodije, sinkopirana ritmika, “pan” vokal otrgnut iz mističnog iskustva prapredaka i njegov zvonki odjek u mitskom okruženju jesu nešto što se jedino može opisati parafrazom poznatog stiha iz jednog drugog vremena, “distant echo of the past”
Jest, Kries je na trenutke veoma blizu, ali Kries ne vozi ovim kolosijekom. Ima on svoj, i dobro je što ima. Ovaj je kolosijek neki sasvim drugi, kolosijek koji vagone na sebi prebacuje iz pastorale u brutalnu stvarnost, iz sekvence u sekvencu, iz jedne kompozicije u drugu, i pri tome sublimira sve moguće parametre od kojih je sastavljeno istinsko umjetničko djelo.
I da, umjetničko djelo ostvareno željom, htijenjem i ispunjenom vizijom hvatanja trenutaka, a njih je ovdje ogroman niz. Imamo li na umu da je sama bit umjetnosti hvatanje tih trenutaka, onda dileme nema.
“Medzotermina” jest album osvježenja, ali i album strogoće, album koji zove mitove, ali i stvarnost, album trijumfa jedne filozofije u pristupu muzici.
I to je to, svaka daljnja riječ bi bila gaženje po patetici, a to ovaj album najmanje zaslužuje!
Mimika Orchestra – “Pustoš” / “Wasteland”
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
