I u Čile i na Mars odgovor je na pitanje u naslovu.
Frane Duilo, glavni glazbeni i ceremonijal majstor u Ghetta završio je ovu godinu s nekih 120 organiziranih koncerata i još tridesetak drugih hepeninga u klubu u kojem se prije rijetko išta događalo. Tako je Ghetto postao nezaobilazna točka ozbiljnih ljubitelja glazbe i jedino mjesto u Splitu na kojem i manji bendovi mogu svirati.
Takvih je mjesta u Londonu i Berlinu na desetke, ali evo, u Splitu smo tek lani dobili pravo mjesto, naizgled za stalno.
Tako smo u dva dana uspjeli dobiti koncert iznenađenja Tome Gracina s Franom na gitari i klavijaturama i Gdinjka s Valentinom Boškovićem (dobro, polovicom, ali i to se računa).
Nitko ne bi mogao poželiti bolji kraj godine.
Na koncert Gracina i Frane Duila došao sam točno na početak tako da nisam pošteno stigao ni popričati s akterima. Zadnji put sam o Gracinu pisao ovog ljeta kad je s Franom svirao prekrasan koncert pod zvijezdama na farmi u Brštanovu. Taj koncert na otvorenom bio je potpuno drugačiji doživljaj od onog preksinoć u prostoru na katu Ghetta.
Skupilo se tridesetak ljubitelja glazbe, zvuk je bio jako dobar, a set lista nešto kraća od one s FarmHouse. Teško je napisati nešto novo o Gracinovoj glazbi jer ću se definitivno ponavljati, ali ovoga puta koncert je bio puno opušteniji, Frane je cijelo vrijeme mijenjao klavijature i električnu gitaru koju je dosta glasno i distorzirano na trenutke koristio što je posebno došlo do izražaja u pjesmi ‘Mars’ (‘Mars’ je poveznica između Gracina i Valentina) gdje je u drugoj polovici pjesme dao na volju i gitarskom bukom obojao nježni Gracinov vokal i akustičnu gitaru.
A nizale su se ‘Krletka’, ‘Stvarno’, ‘Manipulacije’, ‘Male pjesme’, ‘Om’, stvari sa sva tri albuma (trećeg koji tek treba izaći). U ‘Loop’ je Frane isprobao i loop pedalu i to vrlo efektno, a meni su vrhunci koncerta bili ‘Zao Glas’ i ‘Moderna ljubavna pjesma’ uz spomenuti ‘Loop’.
Na kraju bila je to još jedna lijepa večer uz Gracina, uvijek drugačija, uvijek zanimljiva.
A sinoć su nastupili Gdinjko.
Definitivno u Ghetta nikad nije bilo ni približno toliko puno ljudi ni na jednom koncertu. Zasigurno je bilo više posjetitelja nego ljudi živi u Gdinju na Hvaru. I to ljeti. Možda je bilo i sto. Gdinjko su, za one koji to ne znaju, još jedno dijete Branka Dragičevića iz Valentina Boškovića i Kundyaka Mezhie, ovoga puta s još dvojicom suradnika iz Kundyaka, Srđanom Jeličićem na udaraljkama i vokalu i Marijanom Katićem na električnoj gitari.
Branko je ove godine izbacio i jako dobar solo album ‘Buzdoštrigun’ – koji se nalazi na mojoj listi najboljih izdanja godine. Gdinjko je dosad snimio nepunih deset pjesama u zadnjih par godina i povremeno nastupao lokalno, jednom i u Basketa kojemu je vlasnik gore navedeni Tomo Gracin.
Na žalost, ni jednom od tih nastupa nisam mogao nazočiti pa sam sinoć prvi put gledao Gdinjka uživo. Odslušao sam, naravno, onih nekoliko pjesama koje su bile dostupne na streamingu. No, one vas ne mogu pripremiti na ono što trio radi na koncertu. Jednako bi tako vjerojatno bio poseban i koncert Valentina kad bi se održao prije 2046.
A nastup je bio potpuno opušten, Jeličić je sjedio u centru za tam tamom, lijevo od njega, gledajući iz publike, Branko s akustičnom gitarom, a desno Marijan s električnom.
I krenuli su s ‘Čileom’, najhitoidnijom i vjerojatno najpoznatijom im stvari, o El Shattu i ratu i majci koja se rodila u zbjegu. Kako je koncert napredovao shvatio sam, a do sada nisam znao, da će album koji će valjda uskoro izaći biti opet dijelom konceptualni, kao i oni Valentinovi. U središtu priče su Gdinj i priča o El Shattu i liku kojega je majka rodila nakon nekog susreta s lokalcem i ima ime koje nisam uhvatio. A druge su pjesme o struji u Gdinju koja bi trebala doć iz Jelse, pa o ribanju i ribarskom prigovaranju, te o ljepotama Gdinja u kojemu bubnjar Jeličić ima kuću.
Glazbeno je to mediteranski otočki pop rock, inteligentno odsviran, jednostavan (jednostavniji od Valentina i tekstualno i konceptualno i produkcijski, ali nipošto inferiorniji), zanimljiv, pjevan i izuzetno zabavan uživo. Troglasje je snaga benda, a neupitna je i sviračka kompetencija.
Opet je to bio jedan od koncerata za koje želite da traju i nikad ne prestanu. Jedina je prepreka potpunom užitku bila ekipa iza mene koja se cijelo vrijeme nadglasavala s bendom idiotskim pričama o mobitelima i drugim glupostima (valjda se takvih mora naći na svakom gigu). A onda je bend, nakon što je odsvirao cijeli Gdinjkov materijal, krenuo svirati Valentinove stvari.
Skočili su s Hvara na Brač i ‘Pymbylymbyem’ otvorili set od nekoliko pjesama drugog Brankovog benda. A publika je sve oduševljeno prihvatila i nije bendu dala da prestane sa svirkom, posebno nakon ‘Ajfona’ koji je ispa u potok.
Ipak su na kraju još jednom otišli u El Shatt i Čile i to je bilo to.
Nastup je pokazao da Gdinjko ima potencijal za veće prostore (npr za Hrvatski dom) s pravim bubnjem i većim produkcijskim kapacitetima. I da je Branko Dragičević, zajedno sa svojom ekipom, nepresušno vrelo novih ideja, autor koji odiše autentičnošću kao rijetko tko u Hrvatskoj (na pamet mi tek padaju Gustafi i Franci Blašković u Istri ili Zadruga u Zagorju), jer pjevanje na otočkoj čakavštini s originalnim glazbenim rješenjima definitivno je dobitna kombinacija. Samo autorova skromnost i stalno držanje po strani mainstream glazbene scene prepreka su nekom puno većem uspjehu i punjenju koncertnih dvorana na državnom nivou.
Tako su i ‘Veliku prasku’, zadnji album Valentina, otiskali na samo 500 komada vinila koji su se rasprodali u jedan dan, a uskoro se nadamo i ‘Marsovskoj listini’, ali barem u 1000 komada iako će se i to rasprodati u jedan dan jer kad nešto vrijedi onda vrijedi.
Do tada se nadam da ću Gdinjka još kojim put susreti uživo i opet s dječjom radošću slušati pjesme o ljepotama hvarskih plaža i Gdinja i nadajući se uhvatiti ime junaka.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
