Krajem šezdesetih prošlog stoljeća, činilo se da nema kraja grupama progresivne orijentacije.
Na tisuće grupa s obje strane Atlantika i Europe tražile su svoje mjesto pod suncem, nastojeći pronaći svoj stil i time privući publiku željnu novoga, a da pritom ne žrtvuju svoj izričaj bogu novca.
U tome se išlo toliko daleko da je svaki najmanji mogući kutak stilskog spektra bio pokriven, doslovno, stotinama grupa. Rijetki su se uspjeli izdignuti iznad tog kvalitetnog prosjeka, pogotovo u vremenu kad su standardi za taj prosjek bili užasno visoki. Ne zaboravimo, već od debitanata se tražila potpuna orijentacija i zaokružen stil.
Samo su tako mogli steći priliku za snimanje albuma.
No, tek po snimljenom albumu započinjala je u stvari agonija tih nebrojenih sastava. I pored dobrih djela, od kojih su mnoga bila u gornjem razredu kvalitete, vrlo rijetki su privukli pažnju diskografskih kuća, koje su bile spremne bar nešto uložiti u promociju i distribuciju.
Jedna od grupa koje nisu imale te sreće, i pored obećavajućeg prvog vinilnog izdanja, je bila i grupa, Czar.
Grupa Czar bila je jedna od onih grupa koja je temeljila svoje postojanje, pa samim time i svoje stvaralaštvo, na utjecajima koji su dolazili sa svih strana. Pokušavajući te utjecaje blendati u jedinstveni, prepoznatljivi zvuk, Czar pokušava ići korak dalje od svojih uzora, a da pritom ne ponire u neke dubine. Dapače, moglo bi se reći da pojednostavljivanjem izraza i fokusiranjem na vokalne dionice možda pronalazi to svoje mjesto pod progresivnim suncem.
Ne ostajući imuni na strujanja tog vremena, svoju glazbenu sliku u značajnoj mjeri podređuju klavijaturama, bolje rečeno, orguljama i melotronu, ne ispuštajući iz ruku melodiju.
Kad o melodiji govorimo, hm, znam da će se činiti poznato, ali melodija je stvarno dobra, nepretenciozna, bez forsiranja na hitoidnost. Da se razumijemo, nitko ne tvrdi da nisu htjeli imati hit, ali nisu mu podredili svoj identitet.
Na ovo rečeno ispada da je gitara gurnuta u stranu. U nekim trenucima možda i jest, ali kad je u prvom planu, gitara daje strašne solaže. I pomalo neobično u jednom glazbenom izričaju, solaža gitare je u nekim pasažima svedena na pozadinsku glazbu.
Stvarno nesvakidašnje i lijepo odrađeno.
To dakako dolazi od činjenice da je grupa u stvari producirala samu sebe i to silom. Naime, producent je jednostavno bio van studija. Tehnički dio su odrađivala dva tonska snimatelja, a grupa je sama producirala album, te je s te strane album vrlo dobro napravljen. To ne znači da je produkcija superiorna, jer tonski snimatelji i nisu mogli dati ništa ozbiljnijeg, osim gole tehničke podrške, a i oprema nije bila baš na nekoj velikoj razini.
No, ono što se u produkciji osjeća, to je ruka koja je tu glazbu stvarala. Osjeća se onaj ritam nastajanja kompozicije i njen razmještaj u prostoru, koji je dobila u jamovima svog nastanka. Uglavnom, jedan dobar primjer kad grupa, pa čak i kad je prisiljena na to, može lijepo odraditi tu stranu albuma.
Kad smo se dotakli nastanka kompozicija, nije zgorega reći još par riječi.
Naime, danas to zvuči skoro pa nevjerojatno, ali album, u stvari sve kompozicije s njega, su nastajale doduše na jamovima, ali pisane su tijekom jutra, vježbane u popodnevnim satima i snimane u večernjim, nakon odrađenog koncerta.
Ne znam kako bi to danas funkcioniralo i kakvi bi bili rezultati, ali ako ništa drugo, bar radi te frapantne činjenice, grupi treba skinuti kapu.
I naposljetku, hajdemo reći tko u stvari sačinjava grupu Czar.
Imena su nepoznata, kako na ovim prostorima, tako i šire. Ne vjerujem da će ikome išta značiti, ali kredita radi, na bubnjevima je bio Del Gough, Bob Hodges, piano, mellotron, orgulje, vokal, Paul Kendrick na basu, i Mick Ware na gitari i vokalu.
Priča o bendu započinje 1969. godine kad Philips Records pristupa nepoznatom bendu Tuesday Children i nudi im ugovor za snimanje albuma. Dakako, grupa objeručke prihvaća ponudu, te s „producentom“ Brianom Shepherdom ulaze u studio. Ovo producentom sam stavio u navodnike radi gore iznjete činjenice, da de facto, Brian uopće nije sudjelovao u kreiranju albuma.
Album se snimao u 12 sesija, od kojih je posljednja odrađena krajem drugog mjeseca 1970. godine.
U tijeku snimanja albuma, grupa mijenja ime i naziva se Czar.
Vinilno izdanje izlazi na tržište, i mimo očekivanja članova grupe, ne privlači na sebe nikakvu pažnju. Dakako, ta anonimnost je došla prvenstveno radi nedostatka bilo kakve promocije albuma. I po starom, već uhodanom scenariju, grupa se raspada za vrijeme pripremanja materijala za drugi album, koji nikada nisu snimili.
Czar – “Czar”
Otvara ga „Tread Softly on My Dreams“.
E sad.
Nalazimo se na klizavom terenu. Kompozicija podsjeća na ranog King Crimsona. Pogotovo se to odnosi na vokal. No, sredinom dolazi do interesantnog prijelaza. U nju se miješa utjecaj Procol Haruma, te time dobivamo interesantan blend sasvim različitih stilova.
Šteta što Czar nije nastavio ovim putem, vjerujem da bi album drugačije i dalje bolje izgledao.
Czar – „Tread Softly on My Dreams“
Ovako, u nastavku imamo kompoziciju „Cecilia“, koja je još uvijek na tragu uvodne. NJenim krvotokom kola psihodelična krv, nošena teškim orguljama. Glazba je, kako smo već rekli, u svojoj biti vrlo jednostavna. No, ono što onaa nagovještava, to je višeglasno pjevanje, toliko rijetko u progresivnoj glazbi, gdje je vokal sveden na razinu instrumenta. A u nemalom broju slučajeva ga uopće nema.
Očito je da Czar baca adute na to višeglasno pjevanje kao jednu od boja koja ga je trebala izdvojiti iznad prosjeka.
Inače, „Cecilia“ „pati“ od jedne lijepe boljke.
Gitara!
Mick Ware odrađuje dionice kao veliki i u stilu velikih.
Czar – “Cecelia”
Sa sljedećom kompozicijom „Follow Me“, album započinje blagu, ali konstantnu silaznu putanju. Ne toliko kompozicijski, niti glazbeno, koliko koncepcijski. Imamo li na umu da je koncept bio taj okidač kod većine velikih grupa, onda neke stvari postaju jasnije.
No, da se razumijemo, ekipa i dalje lijepo odrađuje svoj zadatak, ali…
Czar – “Follow Me”
„Dawning of a New Day“ nastavlja album u psihodeličnom stilu.
Ajmo za trenutak zastati s tematikom i malo pojasniti ovaj termin „psihodelični“ u kontekstu ovog i sličnih albuma.
Prihvaćanjem pojma psihodelije striktno u kontekstu Pink Floyda, Hawkwinda, UFO-a, Beggars Opere, pa čak i Iron Butterflyja, vodi ka automatskom odbacivanju svega drugog što ima čak ista obilježja, ali ne i kontekst. Stoga, dozvolimo si tu slobodu, pa pod psihodelijom staviti i one sastave koji nisu na rubu space rocka, te one sastave koji svoj izraz ne temelje na fluidnoj atmosferi, koja je u psihodeliji u svom embrionalnom dijelu neizostavni dio.
Sad kad smo to razlučili, vjerujem da će i u ovom slučaju, grupa Czar, biti lako svrstana u psihodelične sastave, drugačijeg izričaja. Shodno tome, i „Dawning of a New Day“ ide u taj razred i mimo heavy komponenata od kojih je sazdana.
Czar – “Dawning Of A New Day”
„Beyond the Moon“ je još jedna jednostavna kompozicija prožeta psihodelijom. Ako ćemo joj dati kompliment, može se reći da daje malo na Syda Barreta.
Czar – „Beyond the Moon“
„Today“ nastavlja album u melankoličnom tonu.
Tipična laganica kraja šezdesetih, uz koju se plesalo u disko klubovima prije disco groznice. Nije zgorega istaknuti vokalnu stranu ove teme, jer očito je da su članovi grupe puno polagali na vokale.
Czar – “Today”
„A Day in September“ zatvara originalno vinilno izdanje. Možda najprogresivnija u svojoj izvedbi.
Otvara je bas u pratnji orgulja, da bi nas vokal u melodičnom prijelazu uveo u njenu srž. Jednostavnost i efektnost izvedbe je najizraženija u središnjem, instrumentalnom dijelu kompozicije.
I tu je sve jasno.
Czar – „A Day in September“
I par riječi o omotu albuma.
Omot albuma je katastrofalan. Nemam pojma što je pjesnik htio reći s njime i koju poruku nosi, ali čak i ta konstatacija, katastrofalno, blago zvuči u usporedbi s impresijom koju dobijete kad ga vidite. Po kazivanju članova grupe, ni oni sami nisu vidjeli omot albuma prije nego se pojavio u prodavaonicama.
Nisu imali pojma tko ga je uopće napravio, a gledajući ga, bolje da ostane vječna tajna, jer rijetko tko bi iza sebe želio imati ovakvu tragediju od kreacije u kojoj se ne zna čega ima više, neukusa, bezidejnosti ili pak gluposti.
Kako bi utržili još koju skudu na mrtvom konju, oskografksa kuc alansra prosireno CD izdanje nadopunjeno svim i svačim.
Moglo reći da je sastavljač ovog proširenog izdanja dobro zakupusio sve skupa, jer u bonus produžecima imamo neobjavljene snimke, demoe, kompozicije u sirovoj verziji, koje su se trebale naći na nesuđenom drugom albumu.
No, tu ništa ne možemo, iako je relativno dobro da su bar neke od njih našle mjesto na ovom izdanju, jer se vidi kakvom zaokretu je grupa težila i gdje je završila u samim početcima tog zaokreta.
Bonus predvodi „Ritual Fire Dance“, bazirana na klasičnom komadu, španjolskom baletu „El Amor Brujo“.
Lijepo obrađena, agresivnog pristupa, vjerojatno najbolje od grupe u fazi raspada. Na trenutaak se nameće asocijacija na Love Sculpture i njihovu obradu Khachaturianove „Sabre Dance“ („Plesa sa sabljama“).
No, Czar ipak daje svoj pečat ovoj obradi.
Czar – „Ritual Fire Dance“
“Oh Lord I’m Getting Heavy”, upsss, nemam pojma odakle je ovo izronilo., brrrr, gospel u undergroundu..možda, ali ne na ovaj način.
Ovo nema veze s ovim bendom. Bilo bi je najbolje preskočiti, ali, ….
Nadam se samo da nisu namjeravali krenuti ovim putem.
Czar – “Oh Lord I’m Getting Heavy”
„Why Don’t We Be a Rock ‘n Roll Band”. Čista klasična rock kompozicija.
Još jedna koja strši iz ove kolekcije, ali ne nekom kvalitetom ili ičim posebnim, već jedino svojim nepripadanjem.
U biti i nije toliko loša za klasični pristup, ali…..dalje od mene…ovakvih ima na tone na sve strane,…pa čak i danas.
„Lady of Love“, „I’ll Try Hard“, „Good Morning Sunshine“, „Oh Darlin’“, „I Laid It On The Line“, sve su to kompozicije toliko klasične forme, toliko svakodnevne, da jednostavno ispadaju iz ovog konteksta i koncepta.
Czar je bila dobra, ali ne i odlična grupa.
Svojim su prvijencem, pogotovo s prve dvije uvodne kompozicije, položili sebi solidan kamen temeljac, iznad kojeg su, nažalost, malo nadogradili. Dakako, ne treba biti genije pa uvidjeti iza izričaja ove grupe stoji opus ranog King Crimsona, Procol Haruma i, dakako, prevladavajuće psihodelije tog doba.
Pored činjenice da je grupa neprestano svirala u manje-više svim najpoznatijim klubovima, počevši od Marqueea, Speakeasy Cluba, Scotch of St. Jamesa, da nabrojim samo neke, te da je intenzivno nastupala na turnejama s Moody Blues, Pink Floyd, The Troggs, The Animals, The Nice, The Kinks, Jimijem Hendrixom, The Who, te duboko prijateljevala s King Crimsonom, grupa po izlasku albuma jednostavno tone u opskurnost i potpunu anonimnost. (Možda se u bonus kompozicijama ipak može naći razlog za to.
Nakon raspada grupe Czar, gitarist Mick Ware pridružuje se opskurnoj grupi Consortium. Za vrijeme boravka u tom bendu surađuje i s drugim, pod imenom, Sisters.
S grupom Consortium izdaje album „Consortium – Rebirth“.
Za ostale članove benda nema informacija o tijeku njihove daljnje karijere, ako je uopće i bilo.
No na kraju balade, kad pogledamo sam album, stoji par konstatacija.
Album je u stvari pionirski projekt ranog undergrounda i kao takvog ga treba promatrati i kao takav je postigao svoju cijenu, bar na tržištu antikviteta. Naime, prodaje se za iznos od 1000 dolara, što je izuzetna cijena za vinilno ostvarenje.
Još jedna stvar krasi ovaj album.
Czar je izdao album koji nakon 45 godina zvuči arhaično.
A kako bi drugačije?
S druge strane, za slušatelja koji voli ovu glazbu, album je pun patine, koja mu daje neki šarm. I baš u tome leži mala tajna njegove cijene, jer ovom se albumu može točno odrediti godina nastanka i smjestiti ga u vrijeme društveno-socijalnih zbivanja tog vremena. Ono što želim reći je da ovaj album zaslužuje svoje vrijeme, a vrijeme u kojem je nastao, zaslužuje njega, i tu ga treba ostaviti.
Sve više od toga od ovog albuma jednostavno ne treba očekivati, niti treba tražiti.
I kad se s time pomirimo, onda će Czar sigurno još koji put naći svoj put prema gramofonu ili CD playeru. (bez bonusa)
Eto!
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.