Na prva slušanja mi jednostavno nije bilo jasno zašto me ovaj album asocira na “The Cheerful Insanity of Giles, Giles and Fripp”, prvi i jedini album istoimene grupe.
Iako ih dijeli više od pola stoljeća, dijeli ih totalna različitost u izričaju, pa i u pristupu, ali, .. Nakon par slušanja ono „ali“ se pretvorilo u “jer”, .. , oba albuma krasi lucidnost u stilskom izričaju.
Dok je kod GG&F ta lucidnost ujedno bila i njihov grobar, grupa se udavila u njoj, PBO (Psihodelična bluz opsesija) svoj lucidni izričaj garnira u nekim normalnim obrocima i time sebi ipak stvara odstupnicu i ostaje iznad površine.
Prostim riječnim ispričano, album je sastavljen od osam kompozicija od kojih svaka pripada svom krugu i stiskom opredjeljenju. Neka labava poveznica je narativnost vokala, iako ni to nije konstanta koja se provlači albumom.
Pa dobro, što onda uopće čini ovaj album?
E baš to!
A što to, jeba te, upitat će se u čudu putnik namjernik koji nema pojma o čemu pišem?
Pa to! – odgovaram i pokušavam objasniti.
Svaka pjesma svojim pečatom poentira na socijalnom ili ljubavnom trenutku. Sama lirika kojom je to ostvareno je daleko od plačipizdakanja koje prevladava na našim prostorima. Nema naricanja i lijepljenja tapeta suzama, sve su sarme već probane!
Samo proste, banalne riječi, koja svaka sjeda na svoje mjesto, jer je dobro ukopana u stih. Pa makar isti bio sazdan samo od nje.
Nasilje i odnos prema njemu nije protkano nasiljem, pa ni osudom, već jednostavno konstatacijom da budala ima, one su tu među nama i nažalost, s njima smo osuđeni živjeti i dijeliti porciju kisika, koju bi im svako normalno društvo uskratilo, bar na slobodi!
Pa i u posljednjoj kompoziciji, gospel orijentiranoj, PBO svojim “odanim” odnosom spram vjere u biti, izvrće logiku molitve kao spasenja.
Muzički je album sazdan od pregršt stilova, u biti, onoliko koliko ima pjesama na njemu. Bilo to nekom drago ili ne, učinilo se to nekom dobro ili loše, ta kakofonija stilova ima svoju logiku u njenom nepostojanju. Prisjetimo se početka ovog teksta i asocijacije, lucidnost ne izvire samo iz naoko lucidnih pokreta, već katkad i iz normalnog slijeda, poremećenog baš tom normalnošću.
Poredane kao rogovi u vreći sve kompozicije ipak tvore cjelinu, i ma kako stršili, ipak je ne cijepaju. Koncept je tu, uvrnut, neortodoksan, ali normalan u prezentaciji, koncept koji albumu garantira dugovječnosti, a nama obećava užitak sa svakim slušanjem.
Nemojmo se zavaravati, iako djeluju lakonski sklopljene, kompozicije su i te kako ozbiljne, kako u svojoj konstrukciji, tako i u poruci.
Dakle, da rezimiram ovu kontemplaciju, jer ovaj album i tjera na to.
Bez osvrtanja na prošlost, album “Neobične pjesme običnog psa” predstavlja ugodno i pomalo uvrnuto djelo, koje se jednostavno mora svidjeti svakom ljubitelju muzike, bez obzira na afinitete, jer u njemu svatko može naći nešto za sebe.
No njegova prava vrijednost leži u esenci. Svi koji poznaju muziku, znaju u kojem je pravcu evaluirao izričaj GG&F (ako ne znate, pravac, Wikipedija!). Teško da se ovom albumu mogu prognozirati takvi nastavci, ali znajući što sve izlazi iz sinjskog inkubatora, ne bih se začudio.
Ako slučajno to bude slučaj, jedan sljedbenik im je osiguran.
(‘Ste čuli onaj vic o Muji u New Yorku i vožnji u pogrešnoj traci? 🙂 )
*Sve naknade za autorska i srodna prava regulirane ugovorom s Gradskim Radio Trogir!
*All copyright, royalties and related fees regulated by the contract with Gradski Radio Trogir!
