Recenzija objavljena 01. 03-2017.
Film „The Doors“ je film o Jim Morrisonu i tu nema sumnje. Ostala trojica članova grupe, Manzarek, Densmore i Krieger, imaju važne, ali ipak sporedne uloge u ovom filmu.
Ne kažem da je tako bilo i u stvarnosti, no, Stone je imao debeli razlog za takav pristup. Za razliku od manje više svih drugih filmova koji se bave tematikom muzike, obrađujući plošno same umjetnike i taksativno nabrajajući događaje koji su bitni u priči, Stone ide u sasvim drugom pravcu. Radeći preskoke u „timeline“-u, Stone ponire duboko u Morrisona, u njegovu dušu, strahove, frustracije, opsjednutosti i halucinacije.
Ne postavljajući opravdanost uzimanja droge, već prikazujući njen devastirajući uticaj na razvoj Morrisonove ličnosti, Stone na neobičan način opisuje glavnog junaka ove priče. Iako oslikan realno, Morrison je ipak prikazan kao ikona svog doba, „veća od samog života“.
Taj pristup je doduše onemogućio kritičko seciranje negativnih Morrisonovih strana, no u konačnici, bitno je ono što ostaje iza umjetnika. Pomalo žalosna konstatacija, ali istinita.
Veoma često je život umjetnika popločan putem samodestrukcije i to Stone naglašava svakim kadrom.
Oliver Stone – “The Doors” / trailer
S osobne strane, poznavajući opus The Doorsa i samog Morrisona, mogu tvrditi, da nitko, nikada u niti jednom filmu ovog žanra, nije uspio prikazati psihu umjetnika na ovakav način i tako duboko, kao što je Stone to napravio. Dakako, to samo dokazuje, da je i sam obožavatelji i dobar poznavatelj muzike The Doorsa kao i samog Morrisona. Stoga nije ni čudno, da su kadrovi filma prepuni simbolike iz Morrisonovih stihova, katkad doneseni u atmosferi kadra, katkad u trenutku u kojem se nalaze akteri filma, a katkad u kratkom pojavljivanju simbola, koji podcrtavaju misao režisera i onoga što je htio reći.
Tako postavljeno, ne čudi isprepleteno pojavljivanje indijanskog vrača i guštera (Lizard King) u mnogim kadrovima, s tim, da ovaj prvi čak čini okosnicu filma.
Kao što “American Prayer” počinje stihovima o mrtvom Indijancu na autoputu, pokraj kojeg prolaze kola s malim Morrisonom, tako i film otvara identična scena, koja se u svojim posljedičnim varijacijama razvija tijekom cijelog filma.
Indians scattered,
On dawn’s highway bleeding
Ghosts crowd the young child’s,
Fragile eggshell mind
Sve ovo u stvari vjerno pokazuje unutrašnje tjeskobe Morisonna, strahove i dakako, njegov odnos prema smrti, da ne kažem, njeno glorificiranje.
Morrisonova obitelj nije bila oduševljena načinom na koji je prikazan u filmu. Ni članovi grupe se nisu najpohvalnije izrazili u svojim osvrtima na ovaj film.
Kritika sa svoje strane kao i dio publike, nije u filmu vidjela ono što je Stone htio njime pokazati, a ni čuti ono što je htio reći.
Njihov problem!
Film je ipak dobio svoje mjesto u filmskoj umjetnosti, priznajući Val Kilmera kao možda jedinog koji je mogao odigrati Morrisona na ovaj način i u ovakvom filmu.
Oliver Stone – “The Doors” / Personal Statement
I kad o Val Kilmeru govorim, postoji jedan zapanjujući, malo znani podatak. Prilikom pripreme ovog osvrta naišao sam na informaciju, da su dvije kompozicije „soundtracka“ za ovaj film ponovo snimljene s Val Kilmerom na vokalu. Prema vlastitim riječima, za vrijeme produkcije muzike za film, sami članovi banda su imali problema uočiti razliku između Kilmerovog i Morrisonovog vokala. Nažalost, nisu izdane na CD-u s muzikom iz filma.
Film „The Doors“, Olivera Stonea je najveći film koji je napravljen na ovu tematiku. Svojim pristupom opusu i životu umjetnika, Stone je postavio referencu koje se jednostavno, u bilo kojoj formi i varijaciji, moraju držati svi koji misle napraviti nešto vrijedno na ovom polju.
Gledajući prvi film o Hendrixu, te najave za još dva, kao i ostalo u kinematografiji, nisam baš siguran da su tvorci tih filmova svjesni u što se upuštaju, jer ono što sam osobno vidio, prikaz Hendrixovog života se sveo na površni opis i taksativno nabrajanje njegovih životnih epizoda. Daleko od nivoa kojeg je ovaj umjetnik zaslužio.
Ako se mene pita, trebalo bi Stonea zadužiti za ovu vrst filmova, kao što se Martin Scorsese posvetio seriji s drugom, ali srodnom tematikom, (“The Blues”).
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen sa portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
