U Splitu se održao dvodnevni Fibra festival, prvi put na novoj lokaciji, ne više na Bačvicama već na platou ispred kluba Porat.
Odlučio sam se na drugi dan samo da mogu se počastit ovim naslovom, jer kako drugačije nazvati Juru Stublića i Gorana Baru?
Jura je godinu i pol dana mlađi od moje matere, a Goran je već sada živi duplo više godina nego što mu je pokojni obiteljski liječnik predviđao u mladosti, 6 više od Jim Morrisona i Jimi Hendrixa zajedno.
Ne znam što očekivati, ali bar sam se nadao dobro nasmijati. Volio bih da sam se prošvercao u bekstejdž kod njih, samo da čujem priču. Bare je poznat po svojim nepredvidivim nastupima, od genijalnih koncerata do kataklizmi, ovisi koliko mu je pogođena terapija. Ali on je i aktivan za razliku od Jure kojeg vidim u javnosti samo kada ga zovu na neki doček sportaša. No prije njih, taman nakon zalaza sunca na binu su se popeli klinci iz Zagreba pod imenom Slow Cured.
Iza tog imena očekivao sam pjevanje na engleskom, ali na moje iznenađenje, on je stvarno na materinjem. Filip Radaljac na gitari i vokalu opasno podsjeća na Milana Mladenovića, po izgledu, ekspresiji, hrabrosti i žestini. Takav bend s toliko kreativne energije jednostavno mora uspjeti, što su već najavili sa svirkama na In Musicu, Šalati, Tvrđavi Sveti Mihovil… Kada u nešto ulažeš srce, znanje i volju, bez isuviše preispitivanja, to ti svemir vrati. Nadam se da će i meni vratiti šansu da ih i pogledam uživo, jer sam ovo sve napisao na temelju jednog videa kolege fotografa Rade Đurđevića.
Na samom fejs događaju bend nije uopće najavljen, već samo na satnici festivala se ukazalo njihovo ime Slow Cured, koje me nije ni malo privuklo da skratim piće i uranim na festival. Neću pametovati da moraju ime prominiti, ali englesko ime na hrvatski tekst mi je no, no.
Tko bi danas znao za Juru i grupu Film da su se tvrdoglavo držali prvog imena: ‘Šporko Šalaporko i njegove žaluzine‘?
No, dobro…
Oko 21.20 dolazi Jura na binu s bendom. Nije se promijenio već 300 godina. Marama na glavi, marama oko vrata, skijaške cvike i crna košulja oflekana šarenim uzorcima ispod bižuterije oko vrata, kao amajlije kontra uroka.
Samo sam se nadao da mu je glas dostojan pjesama…
Vi prekrasni ljudi, sa vama mogu cijelu noć, biti budan i sanjati na nogama…
Jeste, dobro je, Jura je živ, tu je. Istina da rat još nije bio ni približno gotov kada je on zadnji put upalio svijetlo u studiju, ali šta je učinio do tada će živiti vječno. Što bi 1 mladi bend danas dao da ima samo jedan jedini hit u karijeri kao: “Bili cvitak”, “Srce na cesti”, “Kad si mlad”, “Rob ljubavi”, “Zamisli život u ritmu muzike za ples”, “Mi nismo sami”, “Dom”, “Chicago”, “Dobre vibracije”, “Ljubav je zakon”, “Sjećam se prvog poljupca”….
I mnogo drugih koje je Jura hrapavim i nesigurnim glasom najavio na samostalnom koncertu u klubu Porat, ako ga pozovu.
Po mojoj procjeni 500injak okupljenih je u jedan glas znalo skoro sve stihove svih pjesama, od 17 godišnjih klinki do starih rokera godišta Jure, pa je tako mogao proći i kao Mišo, samo ruke dižući.
Novi val više nije novi, sada je stari i sijedi, no lipo je čuti glas koji ga je nosio u po mnogima najboljem desetljeću od postanka svita. Stigao se i zezati kako mu je član benda anesteziolog, a bubnjar izrađuje nadgrobne spomenike. Za njegu su dogovorili da će biti spomenik u obliku konja, ali bez da ga on jaše, što je bilo donekle smješno dok Jura nije rekao kako bi bilo loše da je on na horsu.
Ko shvati, razumit će!
Ipak Jura moj, ne možeš skupinu svojih plaćenika, glazbenika nazivati grupom Film. To su momci koji te vole, koji to super sviraju, ali nisu stvorili ni jedan jedini rif na iti jednoj toj pismi, a kamoli da su napisali, aranžirali, snimili išta sa tobom. Bare je sa svojim novim Majkama makar izdao album “Nuspojave”, pa hajde budi hrabar i ti njima učini čast, izvadi iz podruma neke stare škrabotine i snimi prvi album u ovom tisućljeću, nešto za kraj. Ako su Sonicsi mogli izdat album nakon 50 godina stanke, isto sa samo jednim originalnim članom, i to saksofonistom, moš i ti.
Pa makar bile obrade, il dueti.
Hvala ti!
Vrijeme je za Gorana Baru i Majke, još jednog koji mora svoje ime staviti isprid benda, a nije dovoljno hrabar da ostane sam, bez majke.
Davno sam ja skužio da njegov imidž narkomana i ‘evo samo što ne umrem’ mu dobro služi, jer umanjuje očekivanja, daje mu potpunu slobodu da bude što poželi, a onda ako je dobre volje sve iznenadi, s bendom koji nikada razočarao nije.
Sjećam ga se još iz kasnih 90-ih u klubu Kada koji odavno više ne postoji (na mistu sadašnjeg Prirodoslovnog Muzeja), za nas stotinjak padao bi po bini, samo da bi pročitao na podu koja je sljedeća pisma na set listi.
Ima on svojih trikova i zato je živ, za mene u rangu Jim Morrisona, samo ne iz Los Angelesa već iz Vinkovaca. Ako je Jura obilježio 80-e, Bare je 90-e, jer je taman toliko i mlađi, 11 godina i jedno godišnje doba.
“Rođen za suze”, “Ljubav Krvari”, “Daj mi”, “Fantastična Vatra”, “Put ka sreći”, “Budi ponosan”, “Teške boje”, “Vrijeme da se krene” i još jedna sa solo albuma kada se nije bojao ostati bez majke, “Zato te volim, volim, volim”… Bila je i jedna sa zadnjeg albuma, ali nisam je prepoznao.
Muzički odlično, tonski vrlo dobro, vokalno uspješno…bez bisa, odrađeno s manjkom suvišnih emocija.
Moj dio je gotov, okrećem se prema izlazu kada publika juri prema bini kao ono kada je Vuco donio pečenog odojka na kolcu usred zime na kraju koncerta Živog Blata u kinu Bačvice.
Na bini je Vojko V i još neko za radnim stolom.
Nemam želudac za to. A nisam neprijatelj repa, u vakumu između ljubavi prema Gansima do ljubavi prema Nirvani u mojim nedojebanim godinama ugurao se na kazetu Snoop Doggy Dog sa sjajnim prvim albumom, a na B strani, Regulate… G Funk Era od Warren G-a, još jedno malo remek djelo.
Iz znatiželje sam tada istraživao Ice T-a, Public Enemy, Run DMC…. ali kada crnac pjeva o oružju, drogi i kurvama to mi je puno vjerodostojnije od nekoga sa Spinuta.
No dobro, Vojko ima zajebantske tekstove i s razlogom ima svoju publiku, samo me nervira očajni nedostatak ikakve dobre glazbe kao podloge, u usporedbi s ovima ranije spomenutim. Kao da su nabrajalice same po sebi dovoljne.
Il’ se ipak drži one: Za koga je, dobro je!
Bila je to vesela noć, za svakoga ponešto.
Čak se i prva stanica policije odlučila pridružiti i pozdraviti apsolutno sve vozače osobnih vozila svojom svjetlećom lizalicom i alkotestom, te time olakšati im budžet i povećati onaj od države.
Sada znam gdje ubuduće treba parkirati!
- Sve fotografije Rade Đurđević /
veliko hvala! - Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
foto album:
* sve fotografije: Boris Vincenzo Dalmatino/MLP-U
