U ovom poglavlju feljtona, emocija postaje glasnija, sirovija, ranjivija.
I dalje govorimo o domaćem – ali sad domaće nije samo krajolik, već i srce koje voli, pati, sanja, buni se i traga.
Tu su ženski glasovi, Meri, Josipa – koji ne šapuću, već pjevaju iz unutarnjih svemira.
Tu su i muški ispadi nježnosti, tuge, čežnje, od Kiće preko Davorina i Željka do Dade.
Tu su i utopije koje bi spasile svijet da im je dano da zažive.
Ovaj niz je ogledalo emocionalne zrelosti, ali i trag ranjivosti koju glazba ne skriva, već pretvara u ljepotu.
More
Pjesma “More” u izvedbi Meri Cetinić i grupe More jedno je od onih djela koje ne zahtijeva pojašnjenje – jer je osjećaj sam sebi dovoljan. Ali upravo zato zaslužuje poetsko poglavlje, jer što drugo i možemo nego pokušati riječima uhvatiti ono što valovi šaptom ostavljaju u nama.
U ovoj pjesmi more nije samo motiv.
More je sugovornik, pouzdani svjedok, posljednja nježnost.
Ono što čovjeku ne možeš reći – kažeš moru.
Ono što te je previše bolilo da bi se sjećao – baciš u more.
I znaš da će ono znati šutjeti,
ali nekad – baš nekad – možda ti i odgovori šapatom vala.
Meri Cetinić i grupa More – “More” (1973)
Ležaj od suza
“Ležaj od suza” nije pjesma koja nudi utjehu.To je pjesma koja ne poriče bol, već joj otvara vrata i postavlja joj mjesto za stol.
U tom “ležaju”, punom suza, nitko ne spava, ali svatko tko je volio zna točno o čemu je riječ.
Nitko ovu pjesmu nije mogao otpjevati osim Josipe Lisac.
Njezin glas nije samo instrument – to je unutarnji pejzaž, pun oštrih rubova, jecaja, drhtavih mostova između nota.
To nije samo pjesma iz prošlosti – to je pjesma koja živi u svakoj tišini koja slijedi nakon ljubavi.
Kao dokaz da smo voljeli, pa makar i izgubili.
Josipa Lisac – “Ležaj od suza” (1973)
Zbog jedne divne crne žene
U ovoj jednostavnoj, gotovo narativnoj rečenici, već je sve rečeno: bio je netko, bila je ljubav, bilo je gubitka – i još uvijek boli.
Krunoslav Kićo Slabinac ovu je pjesmu nosio kao znak, kao biljeg svoje karijere, ali i kao dio duše. Nije to pjesma koju je samo otpjevao – to je pjesma koju je ispričao glasom, pogledom i šutnjom između stihova.
“Crna žena” ovdje nije samo boja kose.
To je arhetip nedostižne, one koja je bila stvarna, ljubav koja je nadživjela svoje vrijeme, ali sada je već mitska.
Žena koja je jednom bila tu – a sada je tko zna gdje.
Kićo Slabinac – “Zbog jedne divne crne žene” (1974)
Da sam ja netko
Kada su Indexi otpjevali ovu pjesmu, nisu to učinili s pozornice – nego iz duše.
Njihova glazba nikad nije bila agresivna, niti je tražila pozornost. Bila je suptilna, melodična, introspektivna – baš kao i ova pjesma.
Nema tu velikih riječi, ali ima velikih čežnji. Nema poziva na revoluciju, ali ima tihog otpora svemu što nije ljubav, pravda i nježnost.
“Netko” – to je riječ za onog tko ima moć, a još uvijek ima srce.
Pjesma ne želi da budemo kraljevi, bogovi ili vođe.
Samo da budemo netko tko vidi dijete, tko zastane, tko voli.
I možda je u tome sva mudrost.
I zato je ova pjesma vječna.
Jer sve dok ne postanemo ono što u pjesmi sanjamo – “Da sam ja netko“ će biti pjesma svih nas koji još uvijek vjerujemo u dobro.
Indexi – “Da sam ja netko” (1974)
Ne gledaj me tako i ne ljubi me više
Glazba Bijelog dugmeta često se doživljava kroz euforiju rocka, gitaru, snagu, refren.
Ali pjesma “Ne gledaj me tako i ne ljubi me više” ide drugim putem.
Ona ne skače, ne grmi – ona tone. Polako. Duboko.
Jedna je od onih u kojoj raskošna glazbena produkcija susreće krhkost intime. Emotivna drama izrečena bez suvišnih riječi.
Pjesma o ljubavi koja ne zna otići dostojanstveno, pa ostavlja ruševine tamo gdje su nekad bile riječi, dodiri, zavjeti.
Ovo je priznanje slabosti i snage u isto vrijeme.
Znaš da možeš oprostiti.
Ali znaš i da bi onda izdao samog sebe.
Bijelo dugme – “Ne gledaj me tako i ne ljubi me više” (1975)
Da li znaš da te volim
U pjesmi “Da li znaš da te volim” ljubav nije drama, ni posjed, ni krik.
To je ponizno pitanje čovjeka koji stoji pred ljubavlju kao pred svetinjom.
A u tom pitanju stanu sve nesigurnosti ljubavi, sve nade koje drhte i šute.
Pjesma klizi polako, s minimalizmom koji u sebi nosi težinu iskrenosti.
Ona nije napisana da bi bila himna.
Ali je postala vječna jer u sebi nosi univerzalno stanje svakog zaljubljenog čovjeka – ranjivost s dostojanstvom.
Time – “Da li znaš da te volim” (1975)
foto naslovnice: Stipe Petro
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
