O Duane Allmanu ne može svatko pisati!
Najprije, ne može pisati onaj koji ga voli i živi njegovu gitaru. Nema apsolutno nikakve mogućnosti za ikakvu objektivnost, jer kad je taj čovjek u pitanju i njegova gitara, onda se govori o božanskom spoju genija i mašte.
Ne može o njemu pisati ni onaj tko ga ne pozna, tko nije uronio u beskonačnu dubinu njegovih melodičnih jamova, jer ma o kom se radilo, „has no fucking idea what he’s writing about!“.
O njemu pak ne mogu pisati ni oni koji su živjeli muziku matične grupe s njime u njoj, jer i u tom slučaju objektivnost stoji na staklenim nogama i urušava se na najmanji dodir note.
Pa onda, tko o njemu može pisati?
Nitko!
Njega treba slušati, a biografi neka pišu crtice iz njegova života, dosadnim suhoparnim rječnikom faktografije koja nakon pola stoljeća od njegove smrti, malo koga zanima.
Eto!
