Kad se spomene ime Miles Davis, onda se nekoliko stvari podrazumijeva iako nisu uopće spomenute ili naglašene. Taj status je ovaj trubač stekao prvenstveno svojim radom i još više, razmišljanjem i djelovanjem u skladu s tim promišljanjima. A ona su svojevremeno bila hereza, zbog koje su se jazz čistunci ograđivali od njega, ili prosto rečeno, okretali su glavu od njega kao da ga nikad nisu poznavali.
A ta je hereza bila sve samo ne to, dapače, ono što ga je ekskomuniciralo iz čistih jazz krugova je bio ogroman korak u evoluciji muzičkog izričaja sredinom prošlog stoljeća, kad je sastavio mladu perspektivnu ekipu, ušao u studio s njima i … .
Rezultat „Bitches Brew“. Čudnovato remek djelo koje je pokrenulo lavinu koja je sredinom sedamdesetih punila dvorane i prodavala albume u šesterocifrenim brojkama. Govorim dakako o fuziji.
No, lansiranje tog albuma je bio samo jedan od njegovih dostignuća na polju moderne umjetnosti. Daleko bi nas odvelo čak i taksativno nabrajanje po čemu je Miles Davis bio jedinstven. Kao zbrini pojam svega napravljenog može poslužiti jedan drugi pojam, koji opisuje veličinu. Miles Davis je postao institucija. Njegovo ime više i nije vezano za osobu, ni za bend, njegovo ime je vezano za pojam, a to je, moramo priznati najveća čast koju može doživjeti jedan umjetnik.
Miles Davis je izgradio ime u jazz krugovima još od sredine pedesetih godina, kad se izdvojio iz armije jezzera i nametnuo se svojim stilom i načinom sviranja trube. No, bio je to samo početak, jer kad je jednom ta truba postala „igračka“ u njegovim rukama, slijedila su remek djela žanra, a potom razbijanje krutih jazz okvira koji je dominirao scenom tog doba.
Jazz je početkom šezdesetih krenuo na put u jednom smjeru, okružio se sve malobrojnijom vojskom sljedbenika i naposljetku „pao“ u samodopadnu izolaciju, gdje su jazzeri slušali jazzere, albume kupovali poznanici i rodbina, te nastupali pred šačicom ljudi po jazz klubovima.
Ekspanzija roka je dodatno potisnula jazz na margine medijskih zbivanja i tek je pojavom Miles Davisa i njegovim koketiranjem s rockom donijelo svježe vjetrove. A ti vjetrovi su se manifestirali u osnivanju bezbroj fusion bendova koji su redom punili velike dvorane i prodavali albume u, do nedavno nezamislivim tiražama.
Dakako, svaki od sudionika sessiona koji je iznjedrio „Bitches Brew“ je osnovao svoj bend i s njime postigao globalnu slavu (Joe Zawinul i Wayne Shorter su osnovali Weather Report, John McLaughlin, Mahavishnu Orchestra, Tony Williams , Lifetime, .. )
Bilo je to vrijeme potpune dominacije fuzije na globalnoj razni kad su jazz-rock bendovi borili na top listama s pop i klasičnim rock bendovima.
Sve je to zasluga samo jednog čovjeka koji je imao toliko drskosti i lude hrabrosti krenuti na put kojim nitko prije njega nije koračao.
I to je bio Miles Davis.
Ovo gore napisano, iako najinteresantnije s današnje perspektive, samo je mali dio onog što je ovaj čovjek radio u prošlom stoljeću i čime je zadužio muziku.
Stoga, teško da se njemu u čast može napisati R.I.P., mislim da je vjerodostojnije napisati:
„Create in peace!“!
