Malo je ljudi koji će otići na koncert benda kojeg ne sluša i ne voli, ja takve osobe sretnem redovno samo u ogledalu, i uplašim se. Ali W.A.S.P. pamtim, jer sam prije (zasad prvog domovinskog rata) imao njihovu ploču, godinama prije nego što sam posjedovao gramofon. Danas je to možda baza, kupit ploču, podržat neki bend i onda je slušat na mobitelu.
Ali ja sam gledao u tu ploču “Inside the electric Circus” kao u televizor bez signala, čekajući da propjeva. Društvo joj je radio LP od Def Leppard i ona najvažnija, koju i danas čuvam Appetite for Destruction. Ne treba ni ponavljati koja ploča je pobijedila u toj uličnoj borbi pored zida dnevnog boravka kada je došla Kamacrown linija sumnjivog podrijetla.
Ali što klinac upamti u svojim formativnim godinama, to ostaje vječno u glavi, tako kada sam vidio da W.A.S.P. dolazi u Zagreb, znao sam di moram biti.
Boogaloo je klub sasvim pristojne veličine, kao i splitski Porat i nisam očekivao preveliku gužvu, pogotovo dan nakon ponediljka u pola 9. Lako smo pronašli parking u blizini što je potvrdilo moju pretpostavku o posjeti.
Neki ljudi stoje na ulici, do semafora, ćakulaju, cugaju pivicu, pokušajem ih zaobić, ali ne daju se. Gledam šta se dešava, pa to je kraj reda koji se proteže od semafora do kluba, nekih 30 metara. Kao na sprovodu, svi u crnini, ukrašeni natpisima Metallica, Sepultura, Pantera, Motorhead, dok sam ja svoju Megadeath zbog kojeg sam išao na razgovor kod ravnatelja osnovne škole davno prerastao. Jedini sam bio u bijelome s likom Isusa Krista i porukom Kill Your Idols, fanovi Gansa su je prepoznali.
Klub je krcat kao splitski bus 17 ili jutarnji tramvaj za Prečko, nemoguće je i do šanka se probit. Meni kao introverta u depresivnoj epizodi života, dan nakon razvoda muka dolazi od gomile nepoznatih ljudi. Prije nego što požalim što sam došao jedino što mogu učiniti je pokušat naći nekih pola kvadrata mira da me ne guraju, po mogućnosti pored ljudi koji su se to jutro istuširali, za razliku od mene. Nadam se samo da će koncert biti dostojan muke, jer nema boljeg lijeka od dobre glazbe.
W.A.S.P. su se odlučili na ovu turneju svirajući samo prvi album na njegovu 40. godišnjicu. Iako je od originalne postave ostao samo glavni osnivač Blackie Lawless, ostala trojke izgleda vjerodostojno onome za što se predstavlja.
Inače mi je smiješno viditi bend koji traje 40 i više godina s klincima od 25 da sviraju u njemu, ali solo gitarist Doug Blair, bubnjar Aquilles Priester i basist Mike Duda imaju dovoljno godina i utakmica u nogama za ovo. Najvjerniji sebi je ipak 69-o godišnji Blackie koji izgleda kao svoj sin, mladoliko i s istom frizurom već pola stoljeća.
Ništa mi nije toliko cringe i potpuno van vremena promašeno kao ta frizura. Jer duga kosa bi trebala biti poruka: Neću se šišati, briga me za urednost i društvene norme! Ali metalac doda: Ipak smeta mi što upada u oči, pa ću je skratit iznad obrva.
I ostatak izgleda je vrištao na sav glas 80-e. Bijele čizme s resicama, crni điletin, disk s oštricama od kružne pile na desnoj ruci, metal gitara i stalak za mikrofon od kostura s lancima za kojeg treba oružani list kada prelazi granicu.
Bina je bila okružena plakatima reklama iz cirkusa, u vrlo dobroj crveno žutoj boji obasjano što je davalo posebnu atmosferu.
20.52 kreću taktovi iz zvučnika, prvo “The End” od Doorsa, onda ostatak u nekom njihovom ‘medley’ dok je publika zviždukom pozdravljala najraniji klupski koncert u povijesti metala.
“I wanna be somebody, be somebody soon“, sjajno je počelo.
Adrenalin brzo raste, provirivati glavicu su počeli i vojnici endorfina i dopamina, čak i ja koji ne znam tekst već na drugom refrenu dižem ruke i želim biti netko, želim biti netko, uskoro.
Iza njih se na 3 ekrana simultano vrte spotovi koji pršte testosteronima, motorima, ženama u štiklama i minicama što bi sada nazvali seksizmom. Nisu W.A.S.P. tada nešto mijenjali svijet, ali jesu samopouzdano zajahali heavy metal pravac dobrih 5 zlatnih godina. Meni je i tada i sada to bilo previše glume i pretvaranja, ali s 10 godina ionako se nisam planirao šminkati i puštati duge nokte.
Slijedile su stvari s prvog albuma: “L.O.V.E.”, “Machine”, “The Flame”, “B.A.D.”, “School Daze” i “Hellion” koju sam vam snimio:
Nakon što sam se ipak uspio probiti do šanka po pive nadglasavajući se sa šankericom, išle su-, “Sleeping (in the Fire)”, “On Your Knees”, “Tormentor” i “The Torture Never Stop”.
Uz nešto malo priče o nastajanju turneje, nakon 45 minuta i odsviranih 10 od 13 pjesama s prvog albuma bend se pozdravio i brzo nestao sa scene. Nikada mi taj štos neće dosaditi, lagao bih kada bih stajao iza te izjave. Jedva čekam bend koji se stvarno neće vratiti, ili još bolje vratit se kada publika već ode, pa svirati samo za najvjernije.
“To ti čini sa svojim bendom, a ne pametuj okolo”, javlja mi se saboter u glavi.
Na ekranu se pojavljuju crno bijele scene iz cirkusa, i znamo što slijedi, uvod u tu legendarnu ploču iz 1986 koju sam imao uz ovu pjesmu:
Slijede, “The Real Me” (od grupe Who cover) i “Forever Free”.
Dok su svirali antiratnu “The Headless Children” u pozadini su se vrtjele snimke vječnih idola nekih naših desničara Hitlera i Musolinija, marširanja nacista, fašista i slike njihovih žrtava u drugom svjetskom ratu. Mislio sam vas uskratiti za tu muku, jer nije snimano od samog početka, ali oprostit će te mi, jer želim biti vjerodostojan, pa je evo:
Te slike i ta pjesma su išli taman prigodno točno na dan kada se u našem saboru pričalo kako Jasenovac nije bio logor već luna park za djecu i roditelje.
Još i danas tamo znaju iskopat igračke.
Nakon sat i 20 metal cirkusa došao je kraj s dvije pjesme, najdužom “Wild Child” kojoj je publika pomogla da se razuzda:
I za oproštaj “Blind in Texas” s drugog albuma, s kojom su slavodobitno završili 99. koncert u posljednjih 14 mjeseci. Od ukupno 101 dogovorenih, ostali su još samo Ljubljana i Milano večeras, pa natrag na zasluženi odmor, možda i penziju, u rodnu Kaliforniju.
Na sat i 20 muzike bi inače žugao na škrtost izvođača, ali s obzirom na njihove godine, (a i moje jer zaboli me stajanje toliko u mjestu, lakše je hodat) i s obzirom na sviranje svaki dan i sam tempo koncerta meni koji nisam njihov fan, ovo je bilo sasvim dovoljno. Mogu samo zamislit kako je nekome ko ne voli Ganse teško istrpiti 3 i pol sata terrora.
Vremena kada su W.A.S.P. harali su nepovratno završila, više nema pravih rock zvijezda u kožnjacima, njihovih kokainskih ispada, krvavih usta, razbijenih hotelskih soba i redova groupi cura iza bine.
Za samo 10 sekundi njihovog spota već bi u svim medijima bili ‘cancelirani’, po našem otkazani.
Opasnije zvuči na engleskom, je l’ da?
Ali ipak tko dođe uživat u žestokoj muzici i kao na nekom kabareu gledati maskirani show, onda je ovo bio spektakl vrijedan cijene karte.
Zato hvala vam šta još postojite i dođite nam opet.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
