Massimo se vratio u Naše Malo Misto. Kula Kamerlengo je njegova redovna “štacija” i isto tako, (pre)punjeno gledalište kule standard koji se ustalio tokom godina.
Sama najava koncerta je uzburkala učmalu medijsku sredinu Našega Malog Mista, danima pred koncert se tražila karta više.
Nažalost, jutro na dan koncerta je počela katastrofalna tragedija i ogledalo naše nespremnosti da se uhvatimo u koštac s prirodnim i onim inim katastrofama. Na sam početak koncerta vijesti s požarom ugroženih područja, dvadesetak kilometara od mjesta događanja koncerta, su bile katastrofalne, te je to neminovno utjecalo na koncert i njegov tijek.
Počelo je s pola sata zakašnjenja, jer je publika bez prestanka ulazila u prostor kule, kasneći radi prometnih gužvi koje su nastale zbog požara.
Prateći sastav je izašao sam na pozornicu i predstava je počela. Massimo je došao pred nas pomažući se štapom, a već na prvi pogled na arsenal maramica pred njime bilo je jasno da je prehlađen.
“Show must go on” je neumitna logika i filozofija show businessa, pa je tako i ovaj koncert, bez obzira na okolna događanja i stanje izvođača, podlegao toj krilatici.
Daleko od toga da je koncert bio loš, ali jednostavno, pepeo sa zgarišta na nekoliko kilometra od pozornice se nadvio nad predstavom i ugušio onu veselu crtu koju Massimo inače isporučuje svojim pjevanjem, gestikulacijom i samom pojavom.
Tijekom koncerta Massimo je pokušavao i donekle uspijevao pokrenuti publiku, ali su se svi pokušaji iscrpljivali na povremenim bljeskovima.
Sam koncert je odrađen veoma profesionalno.
Produkcija je bila na visini, možda ne po mom guštu, ali potiskivanje gitare u drugi plan i isticanje bubnjeva na račun udaraljki, je vjerojatno bilo već unaprijed određeno.
Svi članovi pratećeg benda su vrhunski profesionalci, o svakom bi se mogao napisati produži tekst, te stoga ne bih ovom prilikom lamentirao o tome.
S osobne strane imam još dvije svari koje želim podcrtati.
Massimo je jedan od rijetkih, ako ne i jedini koji je uspio kvalitetno ozvučiti kulu Kamerlengo i ta konstatacija ostaje do današnjih dana. Tako je bilo i na ovom koncertu.
I još nešto u tom kontekstu.
Njegov je dio, vokal, bio kristalno obrađen i očišćen od svih šumova,… „feed backova“, te sam napokon mogao uživati u riječima koje dolaze s pozornice, a da pri tom ne naprežem mozak pokušavajući otkriti “što je pjesnik htio reći?“.
Drugo, još osobnije, imajući u sastavu violinu i gitaru, te dva majstora na tim instrumentima, pomalo mi je krivo što osim u rijetkim kratkim instrumentalnim dijelovima, nije bilo više međusobne igre („interplay“) ova dva instrumenta. Povijest muzike je pokazala i dokazala da su visoko kompatibilni, kako u improvizacijama, tako i u dijelovima gdje vladaju uski okviri kompozicije. (Mahavishnu Orchestra, King Crismon, Curved Air, Darryl Way’s Wolf …)
Sam Massimo je dao sve od sebe u tom trenutku, oko toga nema zbora. Uostalom, to je njegov zaštitni znak.
U više je navrata tijekom koncerta spominjao požar u blizini kao i stvarnu teškoću opuštanja, koncentracije i kanaliziranja koncerta u nešto veselije vode.
Koncertom su dominirale standardne koncertne kompozicije i jedna nova. Ako se dobro sjećam, „Neka ti plove brodovi“ je naziv pjesme koju je predstavio i već sada mogu reći da će postati njegov koncertni standard. (Pjesma je prvi put izvedena nedavno na „Exit“ festivalu, te je njeno izvođenje u kuli bila druga prezentacija u živo.)
Uz manje više sve poznate hitove, ipak su izostali oni neizostavni iz prošlosti. Nije bilo „Lošeg Vina“, „Gracije“, „Benzina“ …. ali koncert ništa nije izgubio time, bile su „debelo“ nadomještene.
Pa i bis, kako je sam Massimo najavio, nije bio planirana pozdravna veselica, već odraz trenutka, koji nije bio baš sjajan.
Publika je bila decentno suzdržana, pozdravljajući svaku pjesmu zasluženim pljeskom, ali ništa više od toga.
Kad se koncert poče privoditi kraju, dio gledališta je živnuo, no bilo je to „too little, too late“ da bi ga se skrenulo u neke druge vode.
Realno gledajući i nije se moglo drugačije, jer polovina od okupljenih, (uključujući nažalost i pisca ovih redaka), tokom koncerta je kriomice provjeravala na mobitelu stanje na požarištu.
Svojim profesionalnim odnosom spram svog opusa i njegovom prezentiranju, te poštenim odnosom spram publike, Massimo je tokom godina izgradio reputaciju visoko kvalitetnog izvođača, koji je svoju ljestvicu postavio visoko.
Teško je konstantno održavati na toj visini, ali rutina stečena godinama na njoj, pa i krediti, mu omogućuju relativno lagodno igranje unutar tih granica.
Stoga, dim i pepeo nad pozornicom i broj potrošenih higijenskih maramica ne može ugroziti ukupan dojam koji je ipak pozitivan u svim parametrima koncerta.
U tom kontekstu treba i promatrati ovaj koncert, koji je imao tu nesreću da bude održan na dan koji će se pamtiti po nekim, daleko lošijim događajima.
