Nastavljam malu seriju od dvije emisije posvećene inkarnacijama sastava Mainhorse. Do sada sam obradio David Kubinec’s Mainhorse Airline i njihov album “The Geneva Tapes”, a u ovoj emisiji zaključujem seriju s grupom Mainhorse i njihovim jedinim, istoimenim albumom.
Kako sam rekao u prošloj emisiji, povijest banda počinje 1969. godine, kad klavijaturista Patric Moraz, zajedno s basistom, Jean Ristoriem, oformljava jednu od najznačajnijih grupa u povijesti ranog progresivnog rocka. Tog ljeta, naime, dvojac seli iz Švicarske u Englesku. Tamo pronalaze bubnjara, Bryson Grahama i pjevača/kompozitora David Kubineca. Prvobitni naziv novooformljene grupe je bio Integral Aim, da bi uskoro promijenili ime u Mainhorse Airline.
Po samom osnutku su skrenuli pažnju na sebe, svirajući muziku, poznatu na Otoku, ali na način koji do tada još nije bio viđen. To im je dakako donijelo instant angažmane, te su u tom ranom razdoblju bili predgrupa najvećim zvijezdama na Otoku, grupi Free, Canned Heat i Humble Pie.
I pored toga, bez srama možemo reći, David Kubinec’s Mainhorse Airline je bio veliki sastav, koji jednostavno nije imao sreću pronaći put do širokih masa iz jednostavnog razloga, jer je bio ispred svog vremena odnosno, publika nije bila spremna za njih!
Sastav je snimio deset kompozicija koje su svjetlo dana ugledale tek nakon 40 godina. Razlog je bio u srčanom udaru Davida Kubineca, te neminovan raspad grupe.
Ne sjedeći skrštenih ruku, te 1971 godine, Patric Moraz se vraća u Englesku i oformljava novi sastav koji je naslijedio legislativu prethodnika te mu i daje ime Mainhorse. Mainhorse odmah zauzima svoje mjesto na progresivnoj sceni, te i pored poređenja na uštrb prve inkarnacije, dobiva hvalospjeve i dobre kritike. Jer, ne zaboravimo, Mainhorse, i s ove vremenske distance gledano, predstavlja jedan od kamena temeljca ranog progresivnog undergrounda, dajući svima u okruženju onu neophodnu informaciju o smjeru. Drugim riječima, Mainhorse uz svoju prethodnu inkarnaciju, de facto predstavlja kariku koja je nedostajala da bi se shvatila evolucija progresivnog undergrounda.
Nedugo nakon oformljivanja, grupa ulazi u studio te snima istoimeni album. Dakako, kako se i pretpostavljalo, muzika na albumu je nastavak Davidovog Mainhorsea uz dodatak izraženije agresivne gitare. No, to nije sve, na albumu se osjeća naglašenije prisustvo klasičnih žičanih instrumenata koje daju ugođaj ranog simfo-rocka.
U drugu ruku, na albumu su se našle dvije kompozicije koje će kasnije osvanuti na David Kubinecovom albumu “Geneva Tapes”. Te dvije, “Passing Years” i “Pale Sky” vjerno pokazuju razliku dvaju inkarnacija, jer svaka verzija obaju tema nosi onaj svoj specifični pečat. I dobro je da su baš te dvije teme našle svoja mjesta na oba albuma, jer jedna zorno pokazuje vokalnu stranu banda, a druga onu instrumentalnu, to jest, muzičku.
I dok “Passing Years” u Davidovoj izvedbi mami suze na oči svojim koloritom i erupcijom emocija i topline, na “Mainhorse” albumu, ta ista tema na jedan hladni način pokušava doprijeti do slušatelja. Svaka ima svoj adut, ali u ovom slučaju, prevaga je na Davidovoj strani. Za razliku od toga, tema “Pale Sky” donosi potpuno obrnuti odnos snaga. Dok se na prethodniku ova verzija valja svojim, skoro pa jamovskim tokom, dobra, ali još uvijek u okviru albuma, odnosno tema koje su na njemu, dotle verzija na “Mainhorse” ima sasvim drugačiju strukturu. Pored agresivnijeg pristupa, u centralnom djelu teme, improvizacija ide toliko daleko da u njoj nalazimo čak i rane King Crimsone i Soft Machine. Ovo dakako treba shvatiti u vidu asocijacije, a ne kao interakcije ili međusobnog uticaja. Nadalje, tema na ovom albumu isto tako odskače od koncepta albuma. Doduše, u tome nije jedina, ali o tome poslije.
Idemo ispočetka sa albumom.
Album otvara tema “Introduction”, komad teške progresive protkan Hammond orguljama i frenetičnom gitarom. Ako se pitate sa čime usporediti ovu temu, odgovor je jednostavan. Znate li za Atomic Rooster, The Nice ili rane Deep Purple, onda zagonetke nema. Slijedi tema “Passing Years”, koju sam spomenuo ranije, radi toga što se nalazi na oba albuma, te odmah iza nje ide ponovo jedan preteški komad progresive kojeg su nazvali “Such a Beautiful Day”. Tema ne odskače od samog albuma, ali je i te kako debelo posebna.
“Pale Sky” sam isto tako spomenuo ranije u istom kontekstu kao i “Passing Years”. Jedino što bi još dodao, pored neminovne poredbe sa verzijom na David Kubinecovom Mainhorseu, je još atmosfera, te prekrasna sola na gitari. Nepravedno bi bilo ne spomenuti i violinu, koja svojim tkanjem kreira taj bluesy background.
Za mene, vrhunac albuma!
“Basia” nastavlja album. Zarazne melodije, sa snažnom podrškom u orguljama, sa ponovo, frenetičnim solažama na gitari i prelijepom piano solu Patric Moraza.
I onda dolazi nešto najljepše na albumu, prekrasna “More Tea Vicar”. Odsvirana na klavir čembalu, instrumentu srednjevjekovnih Europskih dvorova. Tema je zarazna kao gripa. S tom razlikom, što se gripa ipak nekako liječi. Samim izborom instrumenata Moraz i ekipa kazuju odakle su i koji su im korijeni. Ponavljam, neponovljiva ljepota melodije. Da je boga i pravde, završila bi u društvu “evergreena”, vječnih melodija. Ali eto, radi se o “četiri divljaka koji nešto prtljaju sa instrumentima!”
Album zatvara “God”. Ponovo se nameće asocijacija sa prethodnikom, kojeg zatvara epska ”God Can Fix Anything”. No i tu se grupe razilaze. O tom razilaženju ovom prilikom baš i ne bih, jer po meni, ova tema točno pokazuje taj korak naprijed kojeg je Moraz napravio s ovom inkarnacijom grupe, ali isto tako, taj korak naprijed koji ga je etablirao kao maga klavijatura. I to je to, dovoljno smo govorili o albumu pa je red da ga poslušamo.
Ugodno se naslonite, opustite i natočite si štogod lijepoga u čašu.
Kreće Mainhorse i njihov istoimeni album.
U nastavku emisije ću se pozabaviti nastavkom karijere tvorca grupe Patric Moraza, te poslušati još par tema. Nastavljam sa pričom.
Kako album nije na sebe skrenuo pažnju koja bi pokrenula grupu sa mrtve točke, Mainhorse se raspada i svatko kreće na svoju stranu. Nije mi poznato kako su se snašli članovi grupe, osim bubnjara Bryson Grahama, koji se pridružuje grupi Spooky Tooth i dakako Patric Moraza.
Po raspadu grupe, Patric Moraz ostaje u Engleskoj te zajedno sa bivšim članovima The Nice, Lee Jacksonom i Brian Davisonom oformljava grupu kratkog daha, Refugee. O ovoj grupi malo znam, nisam je slušao. Iako su im kritike albuma izrazito negativne, kad gledam opus, bar po konstrukciji kompozicija i strukturi albuma, ne bih se zakleo da mi se ne bi svidjelo. Možda je to još jedna od stotina ignoriranih grupa? Tko zna?
Čim uhvatim priliku, poslušat ću ih i možda čak i emisiju o njima napravit.
Ajmo dalje sa Patric Morazom. Iskačući sa tonućeg broda nazvanog Refugee, Patric Moraz napokon dolazi ondje gdje pripada. Iako je Rick Wakeman u grupi Yes važio za nezamjenjivog, po njegovom napuštanju grupe, Yes uzima Patric Moraza za klavijaturistu. Bio je to vrhunac karijere i ujedno najveći izazov za mladog klavijaturistu.
Radi priče, spomenimo i to, da je prvobitni izbor Yesovaca bio Vangelis, ali na kraju, ipak je odluka pala na Moraza. Koliko uspješno je nastupio u grupi Yes pokazuje i činjenica, da je sama grupa pod njegovim uticajem u svoj izričaj unijela utjecaj jazz fuzije, što je bilo skoro nezamislivo za jednu tako veliku stadionsku simfo grupu. Bilo kako bilo, te 1974 godine, izlazi sedmi album progresivne grupe Yes, pod nazivom “Relayer”.
Po izlasku albuma, grupa odlazi na turneju. Po povratku sa uspješne turneje, grupa se ponovo sprema u studio, zadovoljna zaokretom koji je Moraz donio u izričaj grupe, ali nažalost, advokati su bili jači. Zbog, meni nepoznatih, legalnih razloga, Patric Moraz je bio zamoljen da napusti grupu. Šteta!
Jer, uspio je ne samo zamijeniti nezamjenjivog, već i unaprijedit zvuk te velike grupe.
Prije nego nastavim emisiju, poslušajmo temu “The Gates Of Delirium”, grupe Yes, na kojoj Moraz ima i te kako značajnu ulogu u kreiranju zvučne slike.
Nakon napuštanja grupe Yes, Moraz sa svim članovima snima solo albume, bivajući, ne više stalni član grupe, ali stalni muzičar na svim njihovim projektima.
Zvijezde su Morazu i dalje bile naklonjene. Po napuštanju grupe Yes, pridružuje se još jednoj veliko grupi, Moody Blues. S njima ostaje više od deset godina, te snima albume, “Octave”, “Long Distance Voyager”, koji dolazi na prvo mjesto Američke top liste, te album “The Other Side of Life”.
Na tim albumima Moraz ima par svojih kompozicija od kojih ćemo jednu poslušati u odjavi emisije. Nakon svih tih godina s Moody Blues, dolazi čak do sudskog spora, jer mu je grupa zanijekala prava na tantijeme, iako se na svim albumima redovno pojavljivalo njegovo ime kao redovnog člana. Spor je dobio, ali uz minimalnu odštetu.
Od devedesetih pa naovamo, Patric Moraz redovno izdaje solidne solo albume.
Interesantan je jedan njegov projekt, ako se tako može nazvati. Naime, nakon stadiona i najvećih dvorana, sebi odabire put flat-rate muzičara na kućnim zabavama i partyima. Kad govorimo o flat-rate, mislimo na naknadu od nekih $800!?
Dakle, kako bi dokazao i pokazao svu bijedu i jad današnje muzičke industrije, okreće se nastupima po kućama, privatnih zabavama, da ne rečem vjenčanjima, izvodeći na klaviru svoja djela. Tim prilikama, broj gledalaca varira od 2, je dobro ste čuli, dva, do stotinjak maksimum. Dakako, tokom ovog djela karijere, Moraz intenzivno surađuje s najvećim muzičarima današnjice. Tako snima sa Chick Coreom, Bill Brufordom i John Mahavishnu McLaughlinom. U Švicarskoj, točnije u Genevi, osniva Patrick Moraz’s Aquarius Studios, koji postaje magnet progresivnih sastava, uključujući i švicarski progresivni sastav Flame Dream.
I za sam kraj priče o Patric Morazu, podatak, onaj obiteljski, da danas živi sa familijom na Floridi
Za kraj nešto kao prolog.
Na netu sam pronašao jedan veoma čudan, ali začuđujuće točan opis ove inkarnacije banda Mainhorse, Moraza i albuma. Pisac je rekao otprilike ovo: “Ovo je album kojeg vjerni slušatelj prepozna u trenutku. Isto tako, u tom istom trenutku prepozna zašto je album tako dobar i istovremeno neuspješan. Jer muzika na ovom albumu, je nešto između dobrog viskija i još boljeg vina, koji u kombinaciji, a nekonzumiran, prelazi u visoko kvalitetni burbon”. Te nastavlja dalje: “A sam Moraz, u svim inkarnacijama Mainhorsea je toliko superioran, da ga se slobodno može porediti sa David Beckhamom u američkoj nogometnoj ligi”.
Mislim da ovo vjerno prikazuje stanje grupe i samog albuma. Iako se pak ne bih složio sa tolikom superiornošću Moraza, u odnosu na ostale članove. Ipak su ti ljudi virtuozi na svojim instrumentima, i dakako, pridonijeli su albumu kao i Moraz.
I na samom kraju, ono neminovno – “Geneva Tapes” versus “Mainhorse”!
“Geneva Tapes” pršti od energije, puna je neke topline i mimo stava da progresivna muzika ne obožava kmenčenje i cmizdrenje. Neupitna virtuoznost, zaokružena sirova muzička slika, te neosporni talent Davida Kubineca, čine prvi album velikim. Najveća greška koja bi se mogla napraviti u poređenju dvaju albuma, je to sve skupa tražiti na albumu “Mainhorse”, jer u tom razredu ovaj nema što tražiti, pogotovo zbog odsustva Davida Kubineca. Naime, albumu “Mainhorse” fali ona toplina njegovog prisustva i boja zvuka koju je davao svojim glasom.
No i “Mainhorse” ima svoje adute. Najprije, u činjenici da je grupa u izričaju napravila korak naprijed. Taj korak naprijed možda nije toliko velik koliki bismo očekivali, ali i taj korak je očit na svakom pasažu i dakako u pristupu. Možda najveći korak naprijed/nazad u pozitivnom smislu je muzička vinjeta, instrumental “More Tea Vicar”, te highlight albuma “Pale Sky”. I tu dolazimo do onog finalnog, pečat Mainhorse albumu, kojeg daje ta tema.
I što više reći, a ne ponoviti se.
Mainhorse pa i njegov prethodnik, je, ako ne ništa, bez obzira na afinitete, dokument jednog vremena. Dokument koji na direktan način kaže kako je bilo i što je iz toga izašlo. Gledajući u tom kontekstu oba albuma, možemo komotno reći, Mainhorse, u svim svojim inkarnacijama predstavlja nezaobilazno štivo svakog tko želi poniknuti u tajne progresivne muzike. Znam da je takvih danas malo, ali broj ne znači ništa u poređenju sa veličinom koja stoji iza njega.
Oprostit ćemo se od sastava Mainhorse i Patric Moraza sa kompozicijom “The Other Side Of Life”, koja se našla na istoimenom albumu grupe Moody Blues, a u potpunosti je Patricovo djelo.
*Sve naknade za autorska i srodna prava regulirane ugovorom s Gradskim Radio Trogir!
*All copyright, royalties and related fees regulated by the contract with Gradski Radio Trogir!
