Na ovaj datum prije tri godine otišao je čovik koji je doslovce spasio moj život.
Kako ako nikada nije ni znao za moje postojanje?
E pa ovako…
E pa ovako…
Do neke 13-e luđački sam volio Guns N Roses. Iako sam skoro sve pisme znao napamet, malo sam pojma imao šta znače i govore. I danas me pitaju odakle mi tako dobar izgovor i naglasak anglo američkog kad u školi sam jedva imao ocjenu 3.
No, uza sve pokušaje poistovjećivanja nikad nisam mogao ni pisat niti pokušat pjevat ko AXL, jednostavno su bili svjetlosnim miljama daleko iznad mene dok sam ja Los Angeles makar u snovima pokušao zamijeniti ratnim Splitom.
Više od tih sirena me plašilo materino vrištanje nakon svakog roditeljskog primanja, a još gore od žrtava rata me rastuživao Slash i ekipa u 13 komada iskidani nakon njenog tajfuna koji ni tapeti na zidu sobe nebi preživili.
Više od tih sirena me plašilo materino vrištanje nakon svakog roditeljskog primanja, a još gore od žrtava rata me rastuživao Slash i ekipa u 13 komada iskidani nakon njenog tajfuna koji ni tapeti na zidu sobe nebi preživili.
Tih godina sam doživljavao i svoje prve potope na ljubavnom planu, te počeo pisat svoju očajničku poeziju natopljenu suzama uz početak vjernog druženja s gospođicom depresijom.
Sanjao sam o bini i slavi koja će kao metlom pomesti sav moj očaj i ostvariti sve moje dječačke želje i snove koji često nisu išli dalje od toga da se samo svidim curi u klupi isprid sebe. No, onda kada je netko ko je imao sve što je htio pronađen mrtav (nikad neću reći da se Kurt Cobain ubio) samo sam potonuo u ništavilo.
Sanjao sam o bini i slavi koja će kao metlom pomesti sav moj očaj i ostvariti sve moje dječačke želje i snove koji često nisu išli dalje od toga da se samo svidim curi u klupi isprid sebe. No, onda kada je netko ko je imao sve što je htio pronađen mrtav (nikad neću reći da se Kurt Cobain ubio) samo sam potonuo u ništavilo.
Slijedile su godine Grunge ere koja je savršeno njegovala, mazila i poticala moju introvertnost, očaj i depresiju. Njegovala je sve osim moje kose koju nebi prao tjednima.
Mnogi su otišli za Kurtom, umalo sam i ja.
A onda, nekih 2, 3 ili 4 sivo-crne godine kasnije…
Pogledao sam film ‘Great Balls of Fire‘.
Denis Quaid u ulozi mladog Jerry Leea me instant izbacio iz crno bilih starki.
Nikad ranije takvu ludost, drskost, ego i samopouzdanje nisam doživio od nekog, uz takvu melodiju i ritam. To je izgledao kao šamar za buđenje, pa onda noga u guzicu za pokret, ovaj put ne od matere ili ćaće.
Mislim da sam taj film na VHS kazeti pogledao nekih 27 puta, nikad sasvim sam, jer sam obavezno terorizirao sve prijatelje na kućnom tulumu da noć započnemo s njim.
A kada sam upoznao i Jesse Luczaka, vragolastog sitnog kriminalca zaluđenim muzikom Jerry Lee Lewisa kojeg glumi Richard Gere u remejku Belmondovog ‘Do posljednjeg daha’, slagalica je bila potpuna.
Nikad se više nisam vratio na grunge, tešku depresiju i svoje očajne pjesme, a i na ljubavnom planu sam pomalo hvatao dah isplivavajući na površinu kao kit ili čudovište iz Loch Nessa.
Sićam se kako sam išao u Bari na utakmicu Fiorentina-Hajduk i dok su drugi gledali koji kontejner zapalit, ja sam tražio CD Shop da iskopam išta od Jerrya.
Jurica Vučko je zabio do poluvremena, ali onda je zvijer Edmundo s 2 gola preokrenuo. Ekipa je već sanjala uzvrat na punom Poljudu, ja sam se vraćao u ‘Mercury years‘ s Jerryem iz 60ih.
U oba ta filma osim rok muzike na bini ona galami i iz kabrioleta, tako da sam u svom vlastitom filmu kojeg još uvik režiram htio dosegnuti makar dio tog samopouzdanja kojim su oni obasjavali moju mladost.
Moj prvi auto je naravno morao biti kabriolet, (pa i drugi, i četvrti i šesti). Sa količinom ušteđenog novca od konobarenja (200 eura plaća) dopao me ne baš željeni Chervolet ili MG, već trula Buba iz 1970 godine koja je već na prvom putovanju kapitulirala. Ali čim se oporavila bila je zatrpana kazetama na zadnjoj klupi prema kojima sam posezao u vožnji bez gledanja kao prema kesi slatkiša.
Nisam tad ni znao, ali to se zvao random ili shuffle odabir.
Moj prvi auto je naravno morao biti kabriolet, (pa i drugi, i četvrti i šesti). Sa količinom ušteđenog novca od konobarenja (200 eura plaća) dopao me ne baš željeni Chervolet ili MG, već trula Buba iz 1970 godine koja je već na prvom putovanju kapitulirala. Ali čim se oporavila bila je zatrpana kazetama na zadnjoj klupi prema kojima sam posezao u vožnji bez gledanja kao prema kesi slatkiša.
Nisam tad ni znao, ali to se zvao random ili shuffle odabir.
Hvala Jerry Lee na lekciji, da nije tebe možda bi me smrt Layne Staleya (2002) konačno dokrajčila.
Ovako sam upoznao boogie woogie koji me probudio i rasplesao i naravno povezao sa bluzom, koji i dan danas je dio mog krvotoka. Ali si me i naučio kako je to biti osuđen bez suđenja od svih, ponižen i osramoćen, a opet ponosno svoj i lud, evo sve do smrti u godini 87.
Pozdravi gore svoje, ali i moje stare drugare Elvisa, Johnny Casha, Little Richarda, Chuck Berrya i Fats Domina. I Elvis, a pogotovo Buddy Holly i Eddie Cochrain su se načekali da im se svi pridružite.
Orkestar, RNR Hall of Fame je kompletan.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
