Pisati o Josipi i njenim koncertima je u pravilu istovremeno i jednostavno i komplicirano, da ne upotrebim riječ, zahtjevno. Pisati o njenim koncertima kad je na pozornici neka standardna postava pratećeg benda (… , violina, saksofon, .. ) koji isporučuje aranžiranu pratnju njenom vokalu ne zahtijeva poseban intelektualan napor. Svi su parametri poznati, kako kod Josipe tako i kod pratnje.
I pogađate, sad ide ono, ali … !
Ali, pisati o Josipi na pozornici kad njena iskrena elokvencija na trenutke zasjeni glasove bravure, dok istovremeno prateći bend u klasičnoj rock formaciji rastura, doslovno mrvi atome zraka pred sobom i bombardira auditorij s gromadama zvuka, onda gospodo moja, to sve skupa i nije baš tako jednostavno ili pak ipak jest!?
Pa da pokušam.
Koncert je u nekoj gruboj podjeli bio sastavljen od tri djela. Prvi je dio bio veoma kratak, Josipa se pojavila na pozornici i odmah se vidjelo da je elementarna nepogoda na pomolu, jer je vjetar bio poprilično jak, a svi znamo u kojoj vrsti ljubavi su Josipa i vjetar.
Zbog njega je na pozornicu izašla sa suncobranom ili kišobranom, ovisi o namjeni. Ovog puta bolje rečeno, vjetrobranom. Nedugo nakon početka, pronalazi mjesto u zavjetrini, do/iza bubnjeva i tu počinje drugi dio koncerta, koji će trajati do neke sredine cijelog događaja.
Zašto ovakva podjela?
Zato jer je Josipa kad se smjestila u zavjetrini počela s elokventno humorističkim najavama pjesama, koje su u predstavi dale predznak performansa.
I dakako treći dio, koji je isto tako odradila sjedeći iza bubnjeva, zakrivena vjetrobranom, ali ovaj put, ona muzička strana je odnijela primat.
Josipa ko’ Josipa, malo se o njoj može novoga reći. Nakon svih ovih godina i koncerata, sve se manje više zna. No i dalje intrigira, kako svojom elokvencijom tako i glasom. A on je uvijek bio …. .
Zato bih ovaj put poantu ipak stavio na prateći bend, koji je jednostavno rečeno, briljirao. Sastavljen od neospornih profesionalaca i znalaca svog instrumenta, Borna Šercar na bubnju, Elvis Penava na gitari, Davor Črnigoj na basu i Toni Starešinić na klavijaturama i svemu što ima tipke, isporučili su ma koliko rutinirano, toliko ipak nesvakidašnje instrumentalne pasaže. Mnoge na granici fuzije, pa i samog jazza, ali uvijek u kontekstu kompozicije. Ono što bih posebno poentirao pri tom jest atmosferičnost tih trenutaka. Sve je to pridonijelo da je cijeli događaj imao auru nekog izvanrednog događaja kojem imamo privilegiju prisustvovati.
O nekim vrhovima tijekom koncerta teško je govoriti, jer svaka je kompozicija pomno izvedena u nekoj od svojih verzija te tu gazimo po polju osobnog ukusa, no jedna se ipak izdvojila i pored „Hir“-a i „Magle“.
„Ležaj od suza“ je odbacio pozornicu u stratosferu. Josipa, preteči bend, koja izvedba, koja pratnja, moćno u stilu najjačih rockera. Kompozicija stara pola stoljeća u ovoj izvedbi zvuči kao da je napisana jučer, a uvježbana jutro nakon. I ne samo to, toliko „prirodno“ zvuči kao da su autori (Karlo Metikoš i Ivica Krajač) baš ovakvu imali na umu kad su je stvarali.
Nemam druge riječi, nego veliki prst gore!
Stoga, uvijek ponovo možemo reći, Josipa ko’ Josipa, iznenađenje na njenom koncertu bi bilo da nema iznenađenja i to je ovaj koncert pokazao.
Iako je svojevremeno otvorila sv. Mihovila, a tome ima godina i godina, njen nastup je pokazao da ne samo da je još uvijek tu, već da se sljedeći gleda sa željom u nekoj bliskoj budućnosti.
Ona je jednostavno rečeno ikona našeg muzičkog miljea, ikona kojoj se sve oprašta i sa smiješkom prima ono što bi druge pokopalo, i da, zato i postoji samo jedna Josipa.
Tomu je dokaz i publika koja je dupkom napunila prostor i ispočetka se sramežljivo prebacivala sa sjedećih mjesta na stojeća pred pozornicom, da bi drugi dio koncerta prostori sa strane i pred pozornicom bili dupkom pun oduševljenih svime što se odvijalo na pozornici i malo iza nje 🙂 .
I za kraj samo jedna poruka, Josipa, dođite ponovo, što prije i ne zaboravite sa sobom ponjeti prateći bend!
*Sve fotografije je ustupio Valerio Baranović!
Hvala!
