Kako sam se poslom našao nekoliko dana u Zagrebu, odlučio sam provesti dio vremena i na koncertima.
A ovaj tjedan bilo ih je i više nego inače. Prošli je tjedan završio s izvrsnim Paramount Stylesima u Močvari (članovi Girls Against Boys i Soulside), pa je bio King Buzzo s Trevorom Dunnom (o tome ste mogli čitati), potom noise elektronika Pharmakon i još dvije slične izvođačice u Močvari, a Septica, Dubravka Matakovića u srijedu, a četvrtak je bio poseban dan. U Močvari su nastupali noiseri Rid Of Me i legende Cherubs, u Vintageu engleski postrockeri Maybeshewill, a u Tvornici Midge Ure.
Da sam se mogao klonirati momentalno bih to učinio i posjetio sva tri mjesta, ali kako sam ženi obećao Midgea i Ultravox, a nisam našao mogućnost instant kloniranja u Zagrebu, bio sam u Tvornici i sudjelovao u nostalgiji za osamdesetima.
Prije koncerta pogledao sam setlistu s američke turneje u rujnu i nadao se da će slična biti i u Tvornici. Većina Ultravox stvari s četiri albuma na kojima su Midge i ekipa drmali top ljestvicama prvog dijela osamdesetih s posebnim naglaskom na „Vienna“ i „Rage in Eden“ koji su, osim komercijalno, i glazbeno puno bolji od „Quarteta“ i „Lament“.
Jedini problem bio je da je u Americi svirao elektronsku turneju, praćen samo s klavijaturistom Charlie Round-Turnerom, a u Europi je s cijelim bandom
Zanimljivo je napomenuti, a većina čitatelja to zna, da su i Ultravox prije Midgea Urea imali tri albuma s pjevačem Johnom Foxxom, od kojih su prva dva bili punk/new wave, a na trećem, „Systems of Romance“ iz 1978., uveli su elektroniku inspirirani Kraftwerkom.
Nakon tog albuma Foxx je otišao, bend se raspao i opet se sastao kad su upoznali Midgea 1979., a on je tada već imao Visage ( u kojem je svirao i Ultravoksovac Billy Currie), a prije toga bio je gitarist Rich Kidsa , benda kojeg je osnovao s Glennom Matlockom, prvim basistom Sex Pistolsa, a svirao je i turneju s Thin Lizzy.
Trojica Uvoxovaca trebala su novog pjevača i gitarista, a Midge je bio idealno rješenje s obzirom kako su sva četvorica pokazali ljubav prema novom sintetičnom zvuku kakav je promovirao Gary Numan.
Sljedeće 1980. izašao je novi album Ultravoxa, „Vienna“, ali i prvi album Visagea s hitom „Fade to Grey“ (koautori su bili Ure i klavijaturist Ultravoxa, Billy Currie).
I tako dolazimo do 2024.i koncerta u Tvornici.
U međuvremenu su se Ultravox raspadali, pa sastajali, pa ponešto nevrijedno spomena i snimali, a i Ure je snimao solo albume, osim prvoga bez nekog prevelikog uspjeha.
Koncert je započeo točno u 21.15 kako je i najavljeno s dvije solo pjesme Midgea Urea, „Call of the Wild“ i „Dear God“.
U prvi mah učinilo mi se da je na scenu stupio nezakoniti sin Patricka Stewarta (Jean Luc Picard iz Star Treka) i Bena Kingsleyja, ali kad je zapjevao nije bilo greške.
Midge ima još uvijek isti prepoznatljivi glas kojeg pamtimo s „Vienne“.
Između pjesama pričao je s tvrdim škotskim naglaskom i odmah na trećoj lansirao nas u Ultravox prošlost pomoću „I Remember (Death in the Afternoon)“ s „Rage in Eden“ albuma.
Zvuk je bio tvrđi, rockerskiji s Ureovim gitarskim solažama, a i basist i bubnjar, koji je svirao iza zida od pleksiglasa, zvučali su čvrsto i uigrano.
Već četvrta pjesma podigla je temperaturu u publici u kojoj su većinom bili sredovječni proćelavi muškarci i sređene dame sličnih godina. Svi su pjevali „Fade To Grey“ koju je Midge najavio kao stvar koju je napisao, a nikad sam i snimio.
Uslijedila je „Passing Strangers“ s „Vienne“, a onda vrlo neinspirativna obrada pjesme američkog folkera Toma Rusha, „No Regrets“ (na američkoj turneji svirao je Bowievu, „The Man Who Sold the World“).
Uslijedio je još jedan blijedi instrumental (u Americi bio je to „Astradyne“ s „Vienne“), a onda su uslijedili Ultravox hitovi uz jedan solo, vrlo dobru „If I Was“. Pa smo čuli i „New Europeans“, „All Stood Still“, „Viennu“, u kojoj je publika pljeskala u ritmu, „Love’s Great Adventure“, „Hymn“, „The Voice“ i „Dancing With Tears in My Eyes“ s kojom je nakon sat i petnaest minuta regularni dio bio završen.
Nismo dugo čekali, a bend je izašao opet na pozornicu i odsvirao „One Small Day“ s „Lament“ i tu je bio kraj jedne ugodne nostalgične večeri.
Lijepo popunjena Tvornica uživala je u kvalitetnom zvuku i svirci Midgea Urea kojem godine ne mogu ništa. Sa sedamdeset i jednom na plećima pokretan je i željan svirke poput nekog mladca od dvadeset i nešto.
Jedina moja zamjerka bila je izostanak „Sleepwalk“, najdraže mi stvari s „Vienna“, ali ne možete baš sve dobiti.
Da, i Cherubsi i „Rid Of Me te su večeri rasturili Močvaru, ali tamo su bili neki moji prijatelji.
A ja sam bio zadovoljan i na Ureu koji će sljedeći mjesec na UK turneju (zagrebački koncert praktički je jedini u Europi ako ne računamo festivale u Portugalu i Belgiji).
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala
