O ovoj emisiji donosim grupu koja je svojim mega popularnim albumom unijela revoluciju u izričaju šezdesetih godina, time što je probila krutu trominutnu strukturu pjesama i otvorila vrata nadahnutim improvizacijama koje su našle svoja mjesta na nosačima zvuka u nadolazećoj dekadi. Dakako, govorim o grupi Iron Butterfly i njihovom albumu “In-A-Gadda-Da-Vida“
Povijest grupe Iron Butterfly je ujedno i povijest migracija članstva. Od samog osnutka, pa do današnjih dana, bend se nije uspio stabilizirati sa stalnom postavom. No, to je u biti daleko manje važno od legislative ovog sastava.
Krenimo sa pričom ispočetka.
Sastav se formira 1966 u San Diegu, u Kaliforniji. Originalni članovi su bili Doug Ingle, klavijature i vokal, Jack Pinney na bubnjevima, Greg Willis na basu i Danny Weis na gitari. Po samom osnutku, pridružuje im se Darryl DeLoach, na udaraljkama i kao vokal.
Postava je bila kratkog daha, no odmah u startu, ne bih se gubio sa ogromnom količinom imena koja su prodefilirala kroz ovaj sastav. Zadržao bih se na postavi koja je zaslužna za ime Iron Butterfly u svijetu muzike.
Dakle, 1966. godine sastav se seli u Los Angeles, te uskoro ulaze u studio radi snimanja prvog albuma. Interesantno je u ovoj fazi, da se postava koja je snimila prvi album, raspada prije njegova izlaska. U bendu ostaju samo Ingle i Bushy. U panici da osiguraju izlazak albuma, dvojac na brzinu nalazi zamjene za odsutne članove, te se Iron Butterfly okuplja u svom najjačem sastavu. Na gitari dolazi sedamnaestogodišnji Erik Brann (ili Braun), a na basu, Lee Dorman.
I napokon, početkom 1968. godine, prvijenac pod simptomatičnim imenom „Heavy“, izlazi na svjetlo dana. Budimo iskreni pa odmah u startu recimo, album je bio u skladu sa vremenom u kojem je izašao, osim u jednoj. Radi se o završnoj temi „Iron Butterfly Theme“, koja je u sebi nosila embrio kasnijih događaja.
Album „Heavy“ je bio dobar album, ali ono što je došlo iza njega, iznenadilo je sve, pa čak i same članove grupe.
I prije nastavka priče o Iron Butterfly, jedna mala notica. Naime, postoji informacija da je Jimmy Page, čuvši ime Iron Butterfly, dobio djelomično ideju za naziv svoje grupe Led Zeppelin.
Ovo može bit i istina, jer sama ideja u biti dolazi od posprdnog naziva nove Jimmyeve grupe od strane John Entwistlea i Keith Moona. A i kao potvrda ove tvrdnje može poslužiti i činjenica, da su obje grupe imale zajedničke nastupe za vrijeme jednog dijela prve američke turneje Led Zeppelina.
U svom najjačem sastavu grupa ulazi u studio. Sam ulazak i trakavica oko produkcije je u potpunosti zasjenila snimanje, no na ovom se mjestu ne bih bavio sa time. Isto tako, grupa nije imala jasnu predodžbu o tome kako će album izgledati. Legenda kaže da je sam naziv “In-A-Gadda-Da-Vida“ došao od strane Doug Inglea, koji je bio potpuno stoniran i nije mogao izgovoriti originalni naziv teme koju su pokušali skladati. Naime, umjesto „In the Garden of Eaden“, Doug je promrmljao nešto u tom stilu, ali daleko od pravog značenja. Ostatak grupe je jednostavno prihvatio njegovu nebulozu i rodio se možda najpoznatiji naslov albuma.
Isto tako, sam koncept kompozicije je trebao biti, kao i svi prethodni, no onda je netko čuo Bushya kako solira na bubnjevima. I to su pokušali inkorporirati u kompoziciju. Samim tim ispalo je da je pjesma daleko od tro/četvero minutne strukture. No, grupa je odlučila. Zadržat će solo u potpunosti i nadopisati poveznice. Rečeno – učinjeno. Na kraju balade, „“In-A-Gadda-Da-Vida“ je ispala duga nešto preko sedamnaest minuta.
U to vrijeme, nepomnjivo.
Čak je i diskografska kuća bila protiv, no grupa je i dalje bila uporna. Original ide na vinil. Jednini kompromis su napravili skraćivanjem naslovne kompozicije na trajanje singlice, u trajanju od tri minuta.
Album “In-A-Gadda-Da-Vida“ izlazi i događa se nešto što nitko nije očekivao. Počeo se prodavati u monstruoznoj tiraži. U prvoj fazi svog života, prodaje se u 4 milijuna kopija. Na top listama se zadržao više od godine dana i biva prvi album u povijesti glazbe koji je primio platinasti certifikat. Bilo je jasno – rodilo se nešto novo, drugačije, veliko.
Psihodelična faza se počela razdvajati – na Space Rock, s fluidnom atmosferom i Hard Rock (Heavy Rock), koji će prerasti u Heavy Metal.
U čisto muzičkom smislu “In-A-Gadda-Da-Vida“ i nije baš neko umjetničko djelo. Ili kako je kolega MTV rekao, poslušaš prvih 60 sekundi i dva puta si sve čuo. Ima i toga, a opet na drugu stranu, zar se to isto nebi moglo odnositi na „Bolero“, Mauricea Ravela?
Doduše Ravel nije bio ušlagiran, ali kad je sklopio opkladu, u žilama mu je tekao alkohol sa ponešto krvi u njemu. A opklada je bila, da će napisat djelo od tri note, koje će se do besvijesti ponavljat.
Ako bi bili do kraja iskreni, kompozicije s ondašnje „a“ strane albuma su daleko sadržajnije i punije. Muzički daleko bolje, ali ipak…samo je jedna “In-A-Gadda-Da-Vida“!
Vrijeme je da krenemo sa slušanjem. Samo u ovoj emisiji, album ću prezentirati u dva dijela, jer čak i s ove vremenske distance, dvije strane albuma žive dva sasvim odvojena života. Dakle, „a“ stranu ondašnjeg vinila čine pet kompozicija, koje su cjeline za sebe. Napravljene u duhu svog vremena, teško da ih se može nazvati „bezvremenskima“, no, za ljubitelje ove muzike, stvarno su dobre.
Nakon odslušane prve strane albuma “In-A-Gadda-Da-Vida“, slijedi ono o čemu ova emisija cijelo vrijeme govori – naslovna kompozicija koja počinje sa možda najzaraznijim rifom u povijesti psihodelične muzike. Eric Brann na gitari sa svojih sedamnaest godina ulazi u povijest moderne muzike, Lee Dorman ispisuje bibliju heavy muzike na basu, Doug Ingle svojim tamnim, skoro crnim glasom podcrtava atmosferu koju kreira svojim orguljama i na kraju, Ron Bushy i njegov drum solo.
Dakle, svi vi koji volite malo glasniju muziku, zavrnite tunere i radija do kraja. Uzmite si pivo i nastojte da vam traje 17 minuta. Ili uzmite dva ….slijedi “In-A-Gadda-Da-Vida”
I na kraju, postavlja se pitanje nakon svega, da li je ovaj album vrijedan toliko da bi bio u kolekciji, samo zato jer je prvi sa više od tri minuta muzike u komadu?
Ako se mene pita, odgovor je da, jer pored neospornog šarma, sam album je svjedok evolucije muzike toga doba. Predvodnik je otvaranja vrata novim horizontima i percepciji samog shvaćanja muzike, što je izrodilo cijeli pokret, koji je počivao na slušanju muzike i njenom prihvaćanju kao bitnog segmenta života.
Iron Butterfly su nakon ovoga album snimili još četiri studijska albuma. Nasljednik “Ball” je komercijalno bio čak uspješniji od albuma “In-A-Gadda-Da-Vida“, ali bez nekog značaja u muzici. Ostali albumi, „Metamorphosis“, „Scorching Beauty“ i „Sun and Steel“, su slijedili koncept „Ball“-a, i nisu kao svoj uzor donijeli ništa novoga. Komercijalno su bili manje više uspješni, ali u kontekstu ove emisije, to je najmanje bitno. Jer ova emisija u stvari i nije posvećena grupi Iron Butterfly. O njoj nekom drugom prilikom. Ova je emisija posvećena djelu koje je svojim postankom okrenulo stranicu muzičke povijesti. S njegovim objavljivanjem je pala jedna od zadnjih barijera koje su nametnule diskografske kuće i FM radio lobby. Teško je danas pojmiti koji je značaj u to vrijeme imao ovaj album, ali za ilustraciju, donjet ću vam osobni primjer.
Prvo slušanje ove teme sam imao od posuđene ploče. Teško sam se odvojio od nje, kad sam je morao vratiti. Kako je bilo nemoguće je nabaviti u nas, naručio sam je u Engleskoj. Kad sam je dobio, držao san je kao relikviju. No, ma koliko je pazio i mazio, nakon toliko slušanja, totalno se izlizala. Krckanje od pohabanosti je doseglo kritičnu točku, te sam iskoristio prvu priliku i ponovo je kupio. No, i taj komad vinila je imao svoj vijek trajanja na mom gramofonu. Po izlasku digitalnog formata, odmah sam pohrlio u prodavaonicu, ali gorko se razočarao. Cijela ploča je doslovno kopirana u digitalni oblik, i pri tom je izgubila ogromnu količinu svog šarma. O naslovnoj kompoziciji da i ne govorim.
Nadam se, da se će se naći netko, tko će shvatiti vrijednost ovog djela i napraviti pravi remastering vinila, kao što je to napokon napravljeno sa opusom grupe Led Zeppelin. Nadam se…
Eto..
PS – Kao sto sam u toku emisije naglasio, ovo nije bila emisija o grupi Iron Butterly. O njoj ću jednom drugom prilikom. Ovo je bila emisija o kompoziciji „In A Gadda da Vida“ i njenom uticaju na zbivanja nakon njenog izlaska
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen sa portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
*Sve naknade za autorska i srodna prava regulirane ugovorom s Gradskim Radio Trogir!
*All copyright, royalties and related fees regulated by the contract with Gradski Radio Trogir!