Kad se sve uzima „zdravo za gotovo“, onda ni prelaz iz sumornog predvečerja u sasvim drugačiji svijet ne predstavlja nešto oko čega se troše moždane vijuge.
No, sama percepcija stvarnosti koju od vanjskog života dijele zidovi koncertne dvorane, u sebi nosi magiju preobrazbe, u prirodi ravnoj pretvorbi ružne gusjenice u prekrasnog leptira.
Prolazeći kroz vrata kao preko nekog praga, na kojem ostaju sve dnevne brige i sve što svakodnevni život komplicira i čini ga iritantnim, ulazi se u jedan sasvim drugačiji svijet, svijet magije u kojem su čarobnjaci i vile sasvim stvarni i ne samo to, tu su pred nama, dokazujući nam nažalost, koliki je procjep između stvarnosti i želja.
Dvorana Ive Tijardovića se idealno uklapa u gore opisano, jer svojom elegancijom i diskretnom raskoši stvara predispozicije za magiju s pozornice, i da, to se i dogodilo …
Mateo Đikić je vjerojatno „bija mulac“ kao i svi njegovi vršnjaci, ali za razliku od njih, umjesto da traći vrijeme na beskrajno skroliranje Tik-Tokom ili Facebookom i troši svoje intelektualne resurse na prazne chatove, on se posvetio muzici.
Početnik samouk, uskoro pronalazi sebe u onome što najviše voli i tome se posvećuje.
Jedna od ljubavi je prezentirana, ljubav prema muzici Frank Sinatre.
Uz suradnju mentorice Lele Kaplowitz i pratnju Jazz orkestra HRT-a, Mateo Đikić je priredio „rođendansko slavlje“ za preminulog Frankyja, donoseći podno Merjana dah pedesetih, dah tin-pan muzike u nadahnutom obliku, za koju ne treba biti obožavatelj da bi je se voljelo.
Mateo i Lela su nas prošetali repertoarom velikana, dakako, aduti su ostali za kraj, da bi se oprostili s „Somethin’ Stupid“ (koju je Sinatra otpjevao u duetu s kćerkom Nancy)
Prethodili su evergrini, od „New York, New York“, „Stranger in the Night“, … , uglavnom, izbor pjesma je ne samo dao presliku „Frank Sinatra Greatest Hits“, već i osobnu Mateovu komponentu, jer je u set listu uvrstio i kompozicije s kojima se osobno povezao.
Prepuno gledalište je skoro pa aktivno sudjelovalo u predstavi, kako preko podrške pozornici koja je bila prisutna tijekom cijelog koncerta, pa i sudjelovanju u izvedbi s poznatim refrenima.
I dakako, na kraju je ispratilo umjetnike velikim pljeskom.
O Frank Sinatri možemo misliti što hoćemo, možemo ga povezivati s podzemljem, (veza ovjekovječena s „konjskom glavom u krevetu“), možemo ga promatrati kao jednog od mogula zabavne industrije tog doba, koji je suvereno dugo godina vladao i bio gospodar „života i smrti“, ali, njegov opus je iznad svega toga, i odavno je prešao prag koji vodi u vječnost.
I to su Lela, Mateo i Jazz orkestar HRT-a pokazali ovim koncertom.
foto album:
* sve fotografije: Music LP-Underground
