Split je imao čast biti posljednja stanica na putu Rundeka i njegove turneje povodom 20-te godišnjice izlaska legendarnog albuma “Apokalipsa”.
A na putu do bedema generala Cornara prolazim kroz Đardin i stajem poslušati žestoku rokenrol svirku benda Splitters. Učinio mi se kao još jedan britanski super bend na privremenoj adresi u Splitu i okolici, jer pjevaju na materinjem jeziku njihovih potomaka, a prilagođavajući se publici, turistima iz Engleske, našim ljudima pri kraju godišnjeg odmora iz Irske, te ljudima koji će tek preseliti u Irsku.
Dobro uvježbani, žustri i glasni prijetili su da će nadglasati Rundeka i njegov bend 78 metara dalje, ali to se srećom nije desilo.
Lipo popunjen prostor Bedema primio je taman toliko ljudi da se svak može okrenuti bez problema i prošetati do šanka bez da putem izgubi novčanik ili zube. Mislim da sam ih zbrojio oko 1687 🙂 .
Ja osobno bih binu stavio na potpunu suprotnu, južnu stranu jer sam teren je strm i pada prema palači, pa je bolje da je publika uzvišena kao u amfiteatru i stadionu i gleda prema dole, nego izvođač da je gore kao sada.
Upitno je da li je to izvedivo, al na meni je da se pravim pametan naravno.
Oko 21.40 bend se polako počeo okupljati, među prvima uvik upečatljiva Izabel na violini kojoj frizura izgleda kao da se češljala petardom, a ostaci puknutih žica od violine joj vire iz glave. No ona me uvik podsjeti na Nick Caveovog drugara Warren Ellisa. Oboje su genijalni, ekstravagantni i puni mistike i zavodljive zagonetnosti, ali ne znaš na prvu da li da ih se uplašiš ili da ih čvrsto zagrliš. Naravno to su osobe pune duše i nenadmašne energije na bini bez kojih se svirka ne može ni zamisliti.
Od kada je digla taj instrument nije ga pustila sve do kraja koncerta.
Predstava je započela laganim pjesmama za zagrijavanje “Tranzit”, “Jorgovan” i “More, More” uz prikladan video zid iza bine koji je stajaćim ili brzo pokretnim slikama davao savršenu vizualnu pozadinu scenariju svake pisme.
Simbolična je bila stvar “Štrajk Željezničara” iako je iz 90-ih više je nego aktualni osvrt na štrajk u brodogradilištu stihovima:
Ej
Sve mehana zna
Da nisam sluga ja
Snaga ukradena
Neću na koljena
Nikad od sada
Na njih su se nadovezale manje poznate pisme s istog albuma “Crni Dusi” i “Grane smo na vjetru”. Taman idealno vrime da ljudi opet počnu glasno pričati kako ih je prevario jedini muškarac kojem su mislili da mogu vjerovati, dotični Vakula ili kako nisu ništa još zaradili od apartmana ovaj misec.
Neki su se gegali zatvorenih očiju maštajući da žive u nekoj drugoj zemlji, dok su ostali odustali od toga čekajući red na šanku.
Probudili su ih veseliji ritmovi pjesme “Ruke”, “Senor” i “Kuba”.
U pjesmi “Ima ih Ima” s albuma “Mostovi” stvorila se strašna Roger Waterska atmosfera koja je pokupila najveći pljesak do tada i to moćnim slikama u pozadini ispaćenih životinja u klaonici, te ne manje napaćenim ljudima u imigrantskim brodovima sa snažnim antiglobalističkim tekstom:
ako želiš da se građanin osjeća ugrožen
zatrpaj ga informacijama o opasnosti i reci
u ime tvoga dobra ombre tu su norme, standardi, zakoni
porezi, kvake
ispred svake zgrade kamere, alarmi, zaštitne rampe
rame uz rame s policijom oni nas čuvaju i štite od lopova
pomahnitalih masovnih ubojica, terorista, džihadista
pogledaj novine, zidove i portale
i bit će ti jasno brale
da
ima ih ima ih ima….
U nastavku veselije teme kao “Ay Caramela”, “Ljubav se ne trži” i neizostavna “Apokalipso” koja je napokon rasplesala svu publiku.
Tu se negdi desio kraj koncerta za koji naravno nitko nije mislio da je ozbiljan iako je Darko po drugi put predstavio sve u bendu te se u skupnom zagrljaju poklonio publici.
Nakon kratke piš pauze vratili su se na binu kao da koncert tek počinje, lagano i sporo kao u tim trenucima servis Marina Čilića u petom setu četvrtfinala US Opena, s još jednom imigrantskom pismom “Kurdistan”.
Čilić je upravo izgubio, ali publika je zato dobila na dar pjesmu “Šejn” na kojoj je Darkiša odsvirao uvod i solo na usnoj harmonici taman toliko dobro da mi ubije nadu da mu sljedeći put ja gostujem na bini s njom.
Za kraj poseban poklon publici i počast Oliveru s pismom “Brod u boci” na kojoj mu se pridružio skoro pa legendarni majstor gitare Ilija Utrobičić.
I za pravi i konačni kraj meni jedna od dražih najveselijih tužnih pisama koje znam: “Otok”, tj. Zbogom sive luke i oblaci, dižem sidro i odlazim.
Zadnji koncert u Apocalipso now turneji je odsviran, a ja još jednom ostanem ljubomoran na njegov Cargo Trio sedmeročlani bend, jer on nije tu da ga prati, on je tu ga nosi, da sudjeluje i bude ravnopravan dio svake pisme bez potrebe da se netko posebno ističe, čak ni sam autor.
Gitarista je svirao bubnjeve, bubnjar je plesao i svirao udaraljke, def, bubanj, klavijaturista je svirao ukukele… , pravi jedan veseli orkestar na brodu koji plovi vjetrovima istine i ljubavi, bez imalo ego tripa i umišljene veličine.
Rundek se na kraju ponizno bez šalabahtera zahvalio svima poimence redom koji su zaslužni za ovaj koncert, od tonca, do osobe zaslužne za svjetlosne efekte, videozid…i druge, još jednom pokazujući da nema ni traga Alzhajmeru u tim godinama te koja je veličina, netipično skromna za ovo podneblje.
Ovim koncertom se Split vrlo vjerojatno oprostio od ovakve vrste zabave do sljedećeg ljeta iz jednostavnog razloga što improvizirane pozornice kao Bedem Cornaro, Đardin, Riva, Sustipan, tvrđava Gripe, Prokurative i druge malo teže podnose loše vrijeme, a u Splitu ne postoji koncertna dvorana za oko 2000 ljudi, pa niti improvizirana.
Zbog toga nije valjalo propustiti ovaj događaj!
* Autor svih fotografija je Luka Kivela
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
