Kad je početkom godine bio najavljen koncert Bryan Ferryja, u prvom je trenu bilo jasno da se radi o događaju koji će pobuditi veliko zanimanje. Pretpostavka se potvrdila kao točna, jer je samo par dana nakon prve najave objavljeno da su sve ulaznice rasprodane.
Stoga i ne ćudi mnoštvo koje se okupilo u gledalištu u očekivanju glavne zvijezde.
Kao i svaki veliki koncert i ovaj je imao predgrupu, neobičan ženski bend Paradisia, koji je koliko toliko zagrijao publiku svojim repertoarom, verzijom modernog folka.
Kako su došle iz Engleske da bi nastupile kao predgrupa, pretpostavljam da je Bryan Ferry neka vrst protežea ovim djevojkama, što za njega ne bi bilo ništa novoga.
Kad su se svjetla ugasila nakon pripreme pozornice, gledalište je došlo na svoje. Nakon muzičara na pozornicu je došao Bryan Ferry. Iako u godinama o kojima je nepristojno govoriti, Bryan se po pozornici kreće veoma lako, u svojem, dendijevskom stilu, ukazujući na obrnuto proporcionalni odnos talenta za muziku s jedne strane, i neke vrste scenskog plesa s druge strane. No ovo drugo je pak postalo zaštitnim znakom, tako da … .
Od prvih je nota uvodne kompozicije „The Main Thing“ publika uskočila u vlak koji je Bryan kao lokomotiva povukao, poglavito zahvaljujući repertoaru kojeg je odabrao za koncert.
U ovom ipak leži i mala „trapula“ jer puno je posjetitelja došlo na koncert vidjeti Bryan Ferryja iz njegove kasnije faze, jazzy/baladnog opusa iz kojeg je izveo samo par numera. Glavnina repertoara je bila sastavljena od kompozicija iz opusa matične grupe Roxy Music.
Velikom djelu gledališta se ovaj pristup veoma svidio, uključujući i pisca ovih redaka, te među tim numerama treba tražiti i „highlight“ večeri, a on je došao u obliku “In Every Dream Home a Heartache”, kojeg je Ferry izveo kao da mu je ponovo dvadeset, a ne oho-ho godina.
Inteligentnim rasporedom pjesama Bryan je i jednu i drugu stranu gledališta držao u tenziji, te starom majstoru nije bilo teško ploviti koncertom i elegantno se parkirati na bisevima, „Let’s Stick Together“ i „Jealous Guy“.
Koncert kojeg je održao Bryan Ferry je iako rutinski, neosporno bio dobar i to u svim svojim segmentima.
Ekipa na pozornici je suvereno pratila „meštra“ i na svakom od muzičara se vidjelo da je vladavina instrumentom i dokazivanje daleko iza njih.
Prvo ugodno iznenađenje na pozornici je bio gitarista Chris Spedding, legenda gitare iz sedamdesetih, te smo i s te strane, za cijenu jedne karte dobili dvije rock ikone.
No, ono pravo iznenađenje se zove Jorja Chalmers, saksofonistica i klavijaturistica koja je svojom svirkom debelo obojila koncert, ali bogami i sa svojom pojavom.
Nepravedno bi bilo ne spomenuti i Marinu Moore na violini i povremeno na klavijaturama, jer Marina je cijelim koncertom dominirala svojom violinom.
O ritam sekciji se ne isplate trošiti riječi, bili su precizni i uigrani do savršenstva.
Glavne klavijature i prateće vokale u ovom kontekstu ipak treba spomenuti, jer su i te kako pridonijeli da je koncert izgledao onako kako je izgledao.
I za kraj sam Bryan Ferry, koji nikada nije imao neki veliki vokal, ni raspon glasa. U biti je od samih početaka isporučivao „loud wisper“ vokal obojen melankolijom i protkan atmosferom koja ga je pratila. (danas je ipak više “wisper” nego “loud”, ali godine …)
I baš je ta atmosfera ono po čemu se će ovaj koncert pamtiti, jer Bryan Ferry ne samo da je majstor atmosfere, već mu je ona esenca u ekspresiji.
Da bi dočarao i podcrtao atmosferu upotrebljava vrhunsku zvučnu kulisu, koja je na ovom koncertu bila na visokoj, visokoj razini, ali opet, ti prokleti decibeli ili mi je vrijeme za kontrolu sluha. I pred pozornicom, a i duboko u gledalištu, tik do mix pulta, falilo je par decibela.
Na samom početku koncerta Bryanov glas nije bio ozvučen kako treba, bio je mutan, ali se i to brzo iskristaliziralo.
Da bi sve bilo onako kako je zamislio idejni tvorac zaslužna je rasvjeta. Da, rasvjeta je bila glavni igrač na pozornici. Decentna, jednostavna u operativnom, ali i te kako efektna u funkcionalnom, rasvjeta je stavila točku na „i“ ovom koncertu i dala mu auru koju nosi.
Za razliku od klasičnih rock koncerata na kojima se rasvjetom daje dinamika, poentira trenutak ili osoba, te se njenim dinamičkim („hectic“! ) korištenjem dobiva efekt adrenalina, na ovom koncertu je bilo točno obrnuto.
Veliko bravo za onoga tko je osmislio i realizirao ovakvo predstavljanje svjetla u funkciji muzike.
Nakon dva bisa Bryan Ferry se povukao, a za njim i bend. Bilo je to to, koncert je bio gotov i slijedio je povratak u surovu stvarnost.
Vjerujem da je za ovu godinu ovo bio vrhunac ciklusa koncerata u Tvrđavi Sv. Mihovila, te stoga veliki „tumb up“ organizatoru na trudu i svemu što je slijedilo u organizaciji ovog velikog događaja.
Kako sve ne bi bilo u superlativima, ipak moram spomenuti „grešku u koracima“ koja se pojavila u najavi koncerta. Naime na ulaznicama je pisalo, a i mediji su objavili da koncert počinje u 20 sati (što mi je iz početka bilo čudno, ali ..). Nije bilo ugodno vidjeti ljude koji su potegli čak i iz Dubrovnika, da bi nešto prije osam našli na zatvorena vrata i objašnjenje da koncert predgrupe počinje u 21 sat, a Bryan Ferry sat kasnije.
Bio je to jedini propust organizatora i ako se mene pita, bio bih sretan da tako bude i dogodine. Veoma ću rado žrtvovati par sati svog vremena i čekati da, recimo, počne koncert Petera Gabriela ili Petera Hammilla.
Organizatori, ima li šanse?