“Vidim da mu je drago (Toni Starešiniću) eksperimentiranje sa zvukom i u skromnim dozama je eksploatirao tu stranu izričaja i na koncertu. Realno govoreći, bilo je to sa mjerom, ukusno i decentno.
Za moj osobni ukus, volio bih da su jamovski dijelovi malo duži, jer osjećam da Toni u tom segmentu može napraviti lijepih stvari.”
Ovo sam napisao prije par mjeseci kad sam donio prikaz koncerta grupe Mangroove.
Što se babi snilo, to se babi ostvarilo!
Chui – Quasimodo / 24. Ožujak-2017.
Chui su održali koncert u Quasimodo klubu!
Namjerno sam ovu rečenicu napisao suhoparno, kako bih podcrtao suvislost samog događaja i njegovo iznimno značenje za splitsku klupsku scenu.
Jer Chui je pružio ne samo ono što se od njih očekivalo, već uz pomoć tehnike kluba, iznimnu predstavu u kojoj je carevao – zvuk.
Bio bi red početi od nekog početaka.
Nemalo sam bio iznenađen kad sam točno u zakazano vrijeme došao u klub s društvom.
Bili smo skoro jedini posjetitelji.
Stara splitska priča, “koncert neće početi bez nas“.
Doduše, zaboravio sam na centralni događaj dana u Rvata u kojem neki ganjaju „kožni mijur“, a drugi in ne daju da ga stave iza golmana.
Čudna neka igra….
Bilo kako bilo, u neko vrijeme se počelo nešto događati i sastav se popeo na binu, uz skoro sat zakašnjenja.
S prvim notama ili bolje rečeno, zvukovima s pozornice sve gore napisano je postalo irelevantno, u sekundu!
Ne mogu si sakrit iznenađenje, pa čak i oduševljenje trenucima koji su slijedili.
Chui je izuzetno uigrana ekipa, koja svira, svoju varijantu jazza, koji je sve samo ne jazz.
Na pozornici moćni kao da je pred nama simfonijski orkestar i to prvenstveno zahvaljujući elokvenciji izričaja.
Od Tonija koji svira klavijature, ali one su mu samo paravan, do Vojkana koji svira saksofon, a i on mu je samo sredstvo kojim izvlači zvukove kroz sequencer i prosipa ga pred nama.
Ivan Levačić ja pak priča za sebe. Uronjen u jazz/swing ritmove i sviranje bubnjeva, radi veoma česte izlete van žanra i kida okvire konvencionalnog i to na najbolji (po meni) mogući način.
Razbija “ušemljenu” ritmiku tribalnim izričajem i time vadi bubnjeve van klasičnog “ritam sekcija“.
E sad, kao zbrojimo Tonijevo eksperimentiranje, plus, Vojkanovo igranje s zvukovima koje isporučuje saksofonom, te Levačićevo neortodoksno bubnjanje, nažalost, netko mora “p(l)atiti“.
Žrtvu je na sebe preuzeo basista Konrad, koji većinom vremena pumpa bas i čvrsto drži podlogu na kojoj kvartet gradi svoju nadgradnju.
U trenucima kad ostatak banda “otplovi“, Konrad nema baš izbora, spušta se na bazičnu ritmiku kako bi očuvao kakvu takvu strukturu kompozicije.
Sve skupa, impresvino!
Chui je veliki sastav s nevjerojatnim bogatstvom zvuka i elokvencije u izričaju.
Ne znam da li imaju neki pandan u nas, ali Chui i Fogsellers predstavljaju vrhunac eklektičkog izričaja na našim prostorima.
Za razliku od Fogsellersa, Chui daleko više vuče korijene iz jazz esence, iako se u biti na pozornici to veoma malo i osjeća. Svirkom dominira koktel stilova, od jazza kao baze, elektronike, post-rocka, funka, drum’n’bassa…
Ono što je bitno i što Chui čini, jest “isporuka paketa” koji dolaze s pozornice. „Paketa“ koji liče na artikulirani huk lavine koja je zbog svoje mase i brzine dosegla svoju kulminaciju i raspada se u finu maglu uz gromoglasnu grmljavinu.
Toxic Acid Fusion Jazz je jedini izraz koji mi uopće pada na pamet kao pokušavam ovo sve skupa definirati.
Jedno od ugodnih iznenađenja je bio zvuk u klubu.
Koncert je uz manje tehničke poteškoće protekao u kristalnom i čistom zvuku, ne preglasnom, ali daleko od prigušenog.
Sve je bilo na svom mjestu, prst gore organizatoru.
Publika, po splitsku!
Uz debelo zakašnjenje je popunila prostor kluba, iako je u njega moglo stati daleko više od broja prisutnih.
Pogotovo što je prostor pred pozornicom bio prazan.
Pripisati to samo utakmici, mislim da je promašeno.
Ovdje se radi o kritičnoj dozi ukusa kojeg nema u Splitu, u kombinaciji s neinformiranošću.
No, oni koji su došli su uživali i to su glasno iskazivali tokom koncerta.
Vjerujem da nitko nije otišao kući nezadovoljan.
Ja nisam!