HB: Za početak, molim vas recite nam nešto o tome kako ste formirali Wishbone Ash, odakle ste dobili ideju o dvostrukim gitarama i što mislite o tome da ste uzor bendovima kao što su Thin Lizzy, Iron Maiden i Judas Priest?
MT: Ideja o dva gitarista koji sviraju skupa u harmoniji mi je sinula nakon što smo prvotno održali audicije za jednog gitaristu, vidjeli sve dostupne kandidate i odbili ih sve odreda. Ponovno sam prošao listu i pozvali smo Teda Turnera i Andyja Powella na još jednu audiciju, a oni su očito prihvatili poziv i očito je uredno funkcioniralo, jer nam je dalo više mogućnosti nego tročlani bend. Imao sam gaže u 60-ima s originalnim Fleetwood Macom (Peter Green, Jeremy Spencer i Danny Kirwan), koji je počeo eksperimentirati s gitarama u harmoniji. Također je i drugi bend, zvan Blossom Toes, koji sam poslušao 1969., eksperimentirao s dvije solo gitare, tako da to nije bila u potpunosti nova ideja. Kako bilo da bilo, kada smo počeli skladati glazbu kasne 1969., odnosno rane 1970., otkrio sam da, ako bih pjevao melodiju koju bismo transponirali na gitaru, a zatim napravio harmonijski vokal, koji bismo prebacili na drugu gitaru, smo bili u mogućnosti proizvesti snažni melodični zvuk koji je bendu dao veoma poseban identitet koji je instant prepoznatljiv. Skladanje na takav način je pomalo mukotrpan proces, ali uvijek bi urodio dobrim rezultatom, znatno drugačijim u odnosu na skladanje na samoj gitari. Tako da smo nastavili koristiti ovu tehniku tokom 70-ih.
Sami članovi Thin Lizzyja su mi rekli kako dolaze na naše nastupe i približe se tik do pozornice kako bi mogli proučavati što radimo. Jednom, dok su odlazili sa našeg nastupa, Phil Lynott (frontman, basist) ostalima poručio: „Ovo je zvuk koji trebamo dobiti.“ Vrlo malo toga u glazbi je u potpunosti originalno, mnogo kreativnih ljudi je inspirirano drugima, tako da sam uvijek shvaćao kao kompliment činjenicu da su bendovi koje si gore spomenuo naveli Wishbone Ash kao njihov uzor.
HB: Dok su album prvijenac i „Pilgrimage“ pokazivali utjecaje jazza i folka, album „Argus“ je bio prava revolucija sa srednjovjekovnom tematikom. Molim vas recite nam nešto više o tome albumu.
MT: Na prva dva albuma smo bili jako eksperimentalni, no do 1972. smo odsvirali mnoštvo svirki uživo i smatram da smo imali jasniju ideju o tome što funkcionira na pozornici. Također je „Argus“ sadržavao velike teme koje su mi bile na pameti mnogo godina i, naposljetku, smo imali malo više vremena da se pripremimo na snimanje trećega albuma, koji je napravljen s istim timom: producentom Derekom Lawrenceom i inženjerom Martinom Birchom, što je u tom trenu funkcioniralo kao dobro podmazan stroj.
Da objasnim ideje pjesama –
„Time Was“ se labavo bavi konceptom vremena, što je nešto sa čime sam uvijek imao čudan odnos, ali naposljetku svi živimo u granicama vremena i prostora. Ted Turner (gitarist) je napisao uvodni dio.
„The King Will Come“ sam u biti ja kako se hvatam u koštac s izvornim kršćanskim konceptom kraja našeg svijeta, nečim što većina današnjih ljudi smatra vrlo prihvatljivim. Ono što je zanimljivo je da sam zapeo na stihu koji bi ispričao cijelu priču do kraja prve strofe, refrena i srednje osmine. Pitao Stevea Uptona za pomoć oko druge strofe i dosjetio se stiha koji je inspiriran muslimanskom knjigom – „Prorok“.
„The Warrior“ sam ja kako razmišljam o vječnoj temi despota i diktatora koje koriste energiju mladića kako bi ratovali. Nisam baš bio zadovoljan tekstom zato što nisam htio da ljudi misle da se zalažem za RAT, tako da sam, da uravnotežim stanje, odlučio napisati drugu pjesmu koja je bila reakcija na strahote rata i bila „miroljubiva“ pjesma. To je bila „Throw Down The Sword“ koja je poprilično slična himnama koje sam pjevao u crkvenom zboru kada sam bio mali dječak. Te dvije pjesme se lijepo skupa slažu i teško je odsvirati jednu bez druge – one su kao dvije strane istog novčića.
„Sometime World“ sam ja kako razmišljam o konceptu reinkarnacije, što ja smatram pomalo neobičnim s obzirom na moje tadašnje godine. Tijek razmišljanja je pomalo nespretan i možda ne tako jasan, ali to je ono iz čega je nastala pjesma.
„Leaf and Stream“ ima vrlo sličnu temu kao druga pjesma koju sam napisao zvana „Alone“ koja je bila na jednom od prvih albuma, no izbacili smo tekst i upotrijebili samo instrumental. Steve Upton se vratio ovoj nježnoj temi i napisao stvarno dobar tekst na nju.
„Blowin’ Free“ je bila „ljubavna“ himna koju sam počeo pisati već mnogo godina ranije u 60-ima. Već smo ju prije nekoliko puta pokušali snimiti, no zvučalo je mlako i ne inspirativno, tako da sam sve morao probuditi i natjerati da ju odsviraju sa malo energije i žara. To možeš čuti na snimci – bas koji sviram je veoma „nametljiv“ i agresivan. Kada sam to čuo shvatio sam da sam konačno sve uspio natjerati da sviraju na način koji je pristajao pjesmi. Zamisli kako sam se osjećao nekoliko dana kasnije kada mi je Derek (producent) rekao da oni svi misle kako je pjesma više „popy“ dok su sve ostale pjesme bile ozbiljnije tako da bi možda (tako su oni mislili) bilo bolje da se objavi na nekom kasnijem albumu. Ukazao sam na to da je bitno uključiti „Blowin Free“ iz razloga što su sve ostale pjesme „bile ozbiljne“, pa da se izbalansira ton albuma. Inzistirao sam na tome da se uključi, a ostale povuku. Kada razmislim, teško je zamisliti „Argus“ bez „Blowin Free“, koja je očito najkomercijalnija pjesma koju je Wishbone Ash ikad izdao.
HB: Dvaput si napustio Wishbone Ash. Molim vas možete li nam reći koji su bili razlozi da napustite Wishbone Ash i koje je vaše mišljenje o današnjoj postavi Wishbone Asha?
MT: Zapravo – nikada nisam ni napustio Wishbone Ash – oni su mene napustili 1980. i kada sam radio sa bendom od 1987. do 1991. su mi poručili da moje usluge više nisu nužne.
HB: Nakon što ste napustili Wishbone Ash jeste li imali neki drugi bend ili projekt? Budući da ste okupili „novi“ Wishbone Ash, možete li nam nešto reći o svojim projektima nakon Wishbone Asha i nešto više o „novom“ Wishbone Ashu?
MT: Uložio sam svu svoju kreativnu energiju u snimanje tijekom 80-ih i otprilike ’83. sam pokušao osnovati novi bend s ljudima s kojima sam snimao. Zvali smo se Wolf Gang, ali samo smo imali nekoliko nastupa i postalo je očito da ljudi nisu bili zainteresirani u moju novu glazbu – samo su htjeli čuti Wishbone Ash, što nisam bio voljan svirati u to vrijeme, tako da se grupa raspala. Unatoč tome, mnogo snimaka koje smo napravili se pojavilo u 90-ima kada sam izdao solo album zvan „Walking the Reeperbahn“. Nastavio sam rad u svom glazbenom studiju sa raznim ljudima. Također sam nekoliko godina bio uključen u odgajanje djece. Imam dvoje djece sa svojom prvom ženom, dvoje s mojom drugom ženom te sam posvojio još dvoje njene djece. Vratio sam se izvođenju pjesama Wishbone Asha u 2005. i otada sam ih redovito izvodio. Moj bend zapravo zvuči kao originalni Wishbone Ash, dok bend kojeg predvodi Andy Powell (službeni Wishbone Ash) za mene ne zvuči kao originalni Wishbone Ash. Zovem ga „lažnim bluesom“.
HB: Na pozornici si skoro 50 godina. Kakvo je tvoje mišljenje o glazbenoj industriji? Koja je razliku u odnosu kada si ti počinjao i sada? Koje su dobre i loše strane?
MT: Vremena su bitno drugačija od onih u 70-ima kada sam ja počinjao. Tada je bilo mnogo kreativnih ljudi koji su radili u industriji. Danas je sve izgleda kontrolirano od strane poslovnih ljudi koji žele trenutni uspjeh, obično tako što iskorištavaju mlade kreativne ljude, kao što je vidljivo na emisiji Saturday Night Live koje su za mene više jedna vrst karaoka. Unatoč tome, još se s vremena na vrijeme pojave neki izvrsni bendovi. Nažalost, postoji puno pohlepnih gadova koji su privučeni glazbenom industrijom u nadi da će se brzo obogatiti, ali to je ono što ne valja u današnjem svijetu – kaubojski kapitalizam. To ima vrlo malo veze sa dobrom glazbom koja je bila i uvijek će biti oblik umjetnosti.
HB: Za kraj nam recite koji su vam budući planovi? Radite li na novom albumu? Budući da ste ’82. imali nastup u Splitu u Hrvatskoj, biste li se vratili u Split i što biste poručili našim čitateljima?
MT: Jako se dobro sjećam turneje po staroj Jugoslaviji prije rata, mada ne mislim da sam bio sa bendom u 1982. Obožavam zemlju i u svojem novom bendu imam gitaristu (Miša Nikolić) koji je iz Srbije. Zajedno smo napravili novi album prije par godina – zove se „Written in The Stars“. Volio bih napraviti nešto više albuma, ali zasad me u tome priječi nekoliko drugih stvari (život), tako da nastavljam svirati gaže. Upravo sam završio turneju u Ujedinjenom Kraljevstvu i Nizozemskoj, a idući tjedan idemo na turneju u Njemačku. Iduće godine ćemo odraditi nekoliko svirki u Grčkoj – Atena i Thessaloniki, a kasnije ćemo, nadam se, ići u Brazil. Još uvijek raspravljamo o tome.
Ispričavam se što mi je toliko dugo trebalo da ti odgovorim. Dosta se stvari događa u mojoj obitelji sa kojima se trebam pozabaviti. Zahvaljujem ti na strpljenju, pozdrav.
- Uz dozvolu, tekst je preuzet s portala Solin Live
Hvala!
