John Kruth je američki multi-instrumentalist s adresom u Splitu.
Za SolinLive govori o sebi, instrumentima, suradnjama s raznim imenima
HB: Možete li nam se predstaviti i reći nešto o sebi?
JK: Kantautor i multiinstrumentalist (mandolina, gitara, bendžo, usna harmonika i flauta) koji je snimio jedanaest solo albuma i bio na turnejama tijekom posljednjih četrdeset godina, nastupajući u kafićima, klubovima, koncertnim dvoranama i festivalima u SAD-u, Kanadi, Europi, Maroku i Indiji.
Ovo iskustvo dalo mi je jedinstvenu perspektivu kada je u pitanju pisanje o glazbi drugih.
Iako sam proždrljivi čitatelj, moje obrazovanje, za najvećim dijelom dolazi iz iskustva iz prve ruke. Često se nalazim u pisanju knjiga i članaka, s mišlju da sam i ja imao slična iskustva s mnogim temama o kojima pišem.
Kao bivši disk džokej i producent albuma rock, jazz, folk i world music izvođača, te stvarajući niz glazbenih događaja tijekom posljednjih nekoliko godina, stekao sam jedinstveni uvid u suradničke i kreativne procese suvremenih glazbenika svih boja. Moja intelektualna znatiželja se nastavlja, poticati sve iz poezije Williama Blakea, do Ravija Shankara, od američke pop kulture do dadaizma Marcela Duchampa i od indijanskih do budističkih studija.
Svi ovi utjecaji potaknuli su strast i disciplinu u meni koji su doveli ne samo do stvaranja moje vlastite glazbe, već i me natjeralo me da obrazujem druge, bilo na forumu u učionici na fakultetu ili putem tiskanih medija.
HB: Poznati ste kao multiinstrumentalist (mandolina, gitara, bendžo, flauta, usna harmonika itd.), pa bih Vas zamolio da nam kažete nešto više o tome kao i o Vašim glazbenim počecima.
JK: Kao i većina djece koja su odrastala u Americi 1960-ih, bio sam opsjednut električnom gitarom, sve do nastupa oca bluegrassa, Billa Monroea, koji je svirao mandolinu na Expo World Fair u Montrealu.
Od tog trenutka pa nadalje, mandolina je postala moja strast i slušao sam svakog svirača mandoline kojeg sam mogao pronaći, od otrcanog bluesa Yank Rachella, do uglađenog teksaškog swinga od Tiny Moorea, do klasične finese Huga D’Altona, do Davida Grismana, progresivne glazbe Dawg, do egzotične choro glazbe brazilca Jacoba de Bandolima.
Volio sam mandolinu, bez obzira svirali je Incredible String Band, Ry Cooder, Chris Hillman iz Byrdsa i Levon Helm iz benda. Mogli ste ga čuti i na pločama Dr. Johna i Led Zeppelina, bez obzira svirao ih John Paul Jones ili Jimmy Page, koji mi je uvijek bio omiljen. Sviđa mi se kako je crpio iz škotske tradicionalne glazbe i bluesa, donoseći ga zajedno kao spoj afro-keltske glazbe. „Led Zeppelin III“ je najveći album, iako nije jedan od najpopularnijih albuma Zeppelina.
Na Leadbellyjevom koriste bendžo s gitarom s 12 žica, u ‘Gallows Pole’. Pageovi utjecaji od Pentanglea do Incredible String Banda su i te kako vidljivi.
Ipak, u isto vrijeme on na nevjerojatan način procesuira utjecaje bluesa.
Istočnoeuropske melodije/židovske/grčke stvari stvarno su mi prirodne — dio mog DNK, pretpostavljam. U pop glazbi su još od “Paint It Black” i “Over Under Sideways Down” (pjesme Rolling Stonesa, Yardbirdsa,op.prev.)
Uvijek sam osjećao da ciganska glazba i rock imaju jake veze ne samo glazbeno nego i unutarnje u smislu imidža — počevši od Keitha Richarda i Jimija Hendrixa sa svim onim šalovima i koščatim naušnicama…
Svi ovi utjecaji nagnali su me da formiram bendove kao što je TriBeCaStan, devetočlani world music ansambl, i moj najnoviji 6-člani sastav, The Folklorkestra, koji je upravo osvojio nagradu potporu Chamber Music America (Komorna Glazba Amerike,op.prev.) za snimanje našeg debitantskog albuma.
HB: Godine 2006. putovali ste u Indiju gdje ste učili mandolinu s Uppalapu Rajeshom.
Možete li nam reći kako je to zapravo bilo i tko je zapravo Uppalapu Rajesh?
JK: Negdje sredinom 1980-ih čuo sam za “mršavog indijskog klinca s dječjom gitarom” koji je svirao s Miles Davisom na Berlinskom jazz festivalu 1983.
Odmah sam pronašao njegovu ploču, opskurni dvostruki album karnatske mandolinske glazbe “Mandolin”, s fotografijom dvanaestogodišnjeg “Adorable Child Prodigy” (Dražesno Čudo od Djeteta, op.prev.), Srinivas, (da, njegovo ime zapravo postalo sinonim za instrument koji je svirao!) na naslovnici.
Jedan udar iz munjevitih prstiju koji se penju po pragovima njegove prilagođene električne mandoline s 5 žica, otkrio je jedinstven i iskonski izraz svemira.
Slovo U, koje je označavalo njegovo obiteljsko ime, Uppalapu, bilo je istovremeno i skraćenica za “Svemir”.
“The Adorable Child Prodigy” prvi je put uzeo u ruke mandolinu (zapravo električno čvrsto tijelo Shamaxova “dječja gitara” s pet žica ugođena C-G-C-G-C) sa šest godina i brzo se istakao virtuoznom tehnikom koju je maestro tabla Zakir Hussian nazvao “prirodnim genijem”.
“Mandolin” Srinivas je prvi put svirao u Madrasu s devet godina, pred publikom, punu sumnje da bi mogao pravilno izvesti muziku s potrebnom razinom preciznosti i finoće na takvom instrumentu.
Odmah su se uvjerili u suprotno, te su skočili na noge plješćući u zanosnom divljenju.
Nekoliko godina kasnije, Srinivas je bio na turneji po Americi. Zabrinuto sam sjedio među pretežno indijskom publikom na koledžu Alverno, u Milwaukeeju, čekajući da raznese moju malu glavu.
Njegova grupa je pokazala nezemaljsku telepatiju i živopisnu virtuoznost. Zamršeni ritmovi koji oni nazivaju “izračuni” prilično su komplicirani i zahtijevaju ogromnu disciplinu za sviranje.
Godine 1994. snimio sam „The Cherry Electric“, album instrumentala za mandolinu koji je odsviran na vintage 1957 Fender električni “mandocaster” s 4 žice, posvećujući glazbu velikom free jazz trubaču Donu Cherryu i maestru karnatske mandoline U. Srinivasu.
Dvije godine kasnije sam nastupao zajedno s Glennom Velezom (sjajan nekadašnji frame bubnjar Paula Wintera Consorta) kada je Ganesh Kumar, izvrstan kanjira svirač (mali, ali iznenađujući dinamični tamburin s jednim džinglom) zamolio da sjedne sa mnom.
Nakon što sam začinio moju pjesme s njegovim egzotičnim, zamršenim ritmovima dao sam mu kopiju svog posljednjeg albuma. Primijetivši da je posvećen Srinivasu, rekao mi je da poznaje čudo od mandoline od svoje osme godine. Pa sam natovario Ganesha hrpom diskova da ih vrati Srinivasu.
Ispostavilo se da je mlađi brat U. Srinivasa, U. Rajesh, također fenomenalni svirač mandolina na svom vlastitom načinu, našao sam njegov album i kad se vratilo u Ameriku na turneji, uhvatio sam njihov koncert u Ethical Cultural Center u New Yorku. Dva brata koji zajedno sviraju, bilo je očaravajuće, poput gledanja četiri ruke Gospoda Ganesha, kako izvode magične trikove.
Nakon predstave predstavio sam se Rajeshu, dajući mu primjerak „The Electric Cheery“.
“Da, već imamo ovaj album, Johne. Sviđaju mi se vaše kompozicije. Morate pozdraviti Srinivasa!” odgovorio je. “Naravno”, odgovorio sam i zauzeo svoje mjesto u dugom redu koji je čekao na susret s maestrom.
Sjedio je na pozornici, obučen u bijelo, okružen pregrštom malih hinduističkih božanstava i fotografijama svojih gurua, Srinivasa, ljubazno mi je pružio meku, dobro njegovanu ruku.
“Kada dolaziš u Indiju?” – upitao je nježnim glasom.
“Kada bi bilo najbolje?” – odgovorio sam.
“U prosincu i siječnju. Bit će vam ugodno vrijeme, a sezona je glazbenog festivala za koji znam da ćete uživati.”
Nekoliko mjeseci kasnije ukrcao sam se na 18-satni let za Chennai (koji je imao najbolju glazbu zračne luke koju sam ikada čuo u životu), kako bih započeo studij karnatske glazbe, klasične glazbe južne Indije.
Odjednom sam vježbao pet do šest sati dnevno, učeći nove ljestvice kao nikad prije. Polako sam učio Kalyani ragu – C-D-E-F#-G-A-B- C. Nisu to bile note, već tobogan, ili “gurry” kako su ga zvali (ne brkati s curryjem!) koji sam smatrao najtežim.
Popeti se uz vrat bilo je puno lakše nego sići. Trebate imati pravu disciplinu izdržati Carnatic obuku.
Mislio sam da sam prošao prilično dobro, iako me je Krišna, moj učitelj, koji je bilo upola mlađi od mene, opomenuo da sam “lijen”, i to nakon što sam požurio sa svojim lekcijama svakog jutra, s taman dovoljno vremena da popijem šalicu vruće, visoko oktanske kave i možda samo bananu za pojesti. Kava, bogata mlijekom i šećerom, bilo je to dobro raketno gorivo. Upravo ono što vam je potrebno kako biste držali korak s tim fantastičnim Carnatic udaraljkašima.
Oni su demoni zapanjujuće brzine koji izvode “izračune”, npr. oni se odnose na njihove zamršene ritmove koji zahtijevaju ogromnu disciplinu za sviranje. Svake bih se noći, iscrpljen, vraćao u svoju hotelsku sobu, legao da nakratko odrijemam oko 19 sati, a buđenje oko 1 ujutro.
Zatim bih vježbao do 4 ujutro i opet zaspao do 6.
Rajesh je doista čudovišni glazbenik, iako slatko čudovište, ali čudovište s fantastičnom tehnikom.
HB: Surađivali ste s imenima kao što su Allen Ginsberg, Patti Smith, Steve Buscemi, Die Kreuzen, Meat Puppets, Violet Femmes.
Recite nam više o tim suradnjama, kao i o svojoj solo karijeri.
JK: Neke od tih situacija bile su kratki, jedan dva ili tri sastanka, džemovi/suradnje, mnogih – poput Allena Ginsberga, Stevea Buscemija, Loua Reeda i Laurie Anderson, kad sam radio s pokojnim/velikim producent Hal Willnerom, (koji je prije tri godine umro od covida… strašna tragedija…), Patti Smith nam se zapravo pridružila na pozornici i s Peterom Stampfelom (iz svetih Modal Rounders), otpjevala “Factory Girl” od Stonesa. Bilo je odlično!
Poznati dramatičar/glumac Sam Shepard je bio u publici i na kraju se pridružio našem kratkotrajnom bendu svirajući ritam gitaru i svojim prisustvom „napuni klub“ svojom karizmom.
Prvi put sam gledao Violent Femmes u legendarnom njujorškom klubu Folk City u srijedu navečer, 27. siječnja 1983.
Moj prijatelj, klavijaturist/skladatelj Sigmund Snopek III nazvao je iz daleka iz Milwaukeeja da mi kaže: “Moraš vidjeti ovaj bend!”
Pridružio sam se Violent Femmes tijekom većeg dijela njihovog izleta po istočnoj obali, postavši punopravni član politike otvorenih vrata kad se o pratećim glazbenicima govorilo.
Bila je to doista divlja vožnja.
The Violent Femmes su bili pun pogodak gdje god su stigli. I kamo god su išli sve se činilo da mogu što požele, od seksa i droge, do večere s lazanjama.
Ali munjevit tempo njihovog uspjeha ubrzo bi je ih šutnuo u dupe.
Trojica iz benda su svirali na mom debitantskom albumu „Midnight Snack“, iz 1986., kao i na još nekoliko mojih projekata.
Upoznao sam i Meat Puppets i Die Kreuzen, oboje kroz moju vezu s Violentom Femmes i svirao uživo s objema i snimao s Die Kreuzen na njihovom posljednjem albumu, „Cement“.
HB: Uz glazbu, pišete. S 18 godina objavili ste svoju prvu zbirku poezije, ali pored poezije i proze, pišete i biografije i knjige o povijesti glazbe, što bih i ja volio spomenuti „Lunacy: The Curious Phenomenon of Pink Floyd’s Dark Side of the Moon, 50 Years On“.
Možete li nam reći nešto više o svom književnom radu, kao i o Lunacyju.
JK: Još u srednjoj školi svirao sam gitaru, mandolinu i usnu harmoniku – uglavnom pjesme Dylana, Beatlesa, Neil Younga i Benda.
Stvarno sam želio pisati svoje pjesme, ali nisam znao odakle početi. Čitao sam puno pjesama Allena Ginsberga i knjiga Richarda Brautigana i Larryja Ferlinghettija, oba su mi se jako svidjela zbog slikovitosti i jednostavnosti.
Počeo sam pisati neke pjesme, uglavnom za impresionirati djevojke. Bili su to kratki, šaljivi mali komadi.
I moja je majka mislila da su nekako slatki i predložila da ih pošaljem u odjeljak “Metropolitan Diary“, New York Timesa.
Na moje iznenađenje, objavili su nekoliko njih. Zatim su objavljivali još neke.
Tako sam počeo raditi tiskane knjige u malom izdanju sa svojim prijateljem, divnim ilustratorom Glennom Wolffom. Proširivao sam svoj utjecaj čitajući Garyja Snydera, Ishmaela Reeda, Arthura Rimbauda, Antlera,Gregory Corso, William Blakea i Shelleyja, bili su puni prirode, predanja, simbola i grisa gris (vodoo talisman,op.prev).
Čudno, otkrio sam dovoljno da postoji nit koja se provlači kroz većinu mojih glazbenih knjiga.
Sva trojica muškaraca o kojima sam napisao biografije bili su velika limunada proizvođači – uzeli su limune koje im je sudbina/život podijelila i u njih pretočili bol i patnju u nešto lijepo što je pomoglo osvježiti duh ljudi.
Svaki od ovih tipova suočio se s nekim ozbiljnim izazovima. Rahsaan je rođen slijep, crnac u ozbiljno rasističko doba, a njegova je glazba bila otpisana.
Townes Van Zandt se borio s demonima depresije, narkomanske ovisnosti i alkohola, iako je rođen u privilegiranoj obitelji. I Roy Orbison je potopljen s jadima biblijskih razmjera. Za divno čudo, svi su uspjeli producirati sjajnu glazbu, iako ne zadugo, Kirk je imao 42 godine kada je umro, dok su Townes i Roy imali samo 52 godine.
Rahsaan Roland Kirk je utjecao na mene da sviram flautu kao 13., 14. godišnji tinejdžer. Cool dečko moje sestre je imao te ploče, zajedno s Herbie Mannom. Ali nitko me nije tako oduševio kao Beatlesi, nakon što sam ih vidio na Ed Sullivanu i odrastao s njima. Dylan i Stonesi, također naravno, a volio sam i Motown i Stax.
Dakle, umjesto da napišem još jednu biografiju, napisao sam knjigu pod nazivom This Bird Has Flown: The Enduring Beauty of Rubber Soul, Fifty Years On, za 50. godišnjicu albuma.
Bio je jedan od mojih omiljenih album Beatlesa, djelomično zato što sam veliki obožavatelj prijelaznih ploča, više od “landmark” albuma.
Obožavam sam i „Revolver“, ali “Rubber Soul” je tako bogat, prvi put George (G. Harrison, op.pre.) koristi sitar, na “Norwegian Wood”, Paul (P. McCartney, op.prev.) koristi jazz akorde na “Michelle”, John evocira Weilla i Brecht na “Girl”, Ringo pjeva country na “What Goes On” na Brit pressingu. Paulov, “I’ve Just Seen a Face”, kao da je jasno opisalo sve što sam tražio u ljubavnoj vezi koliko god to bilo romantično. To je tako sjajna melodija. Još uvijek sviram pjesmu na gitari kod kuće ili za prijatelje na zabavi s vremena na vrijeme.
Za vrijeme covida napisao sam i knjigu Hold On World o Johnu i albumima Yoko’s Plastic Ono Band.
Bilo je to pravo putovanje!
Moja najnovija knjiga zove se Lunacy: The Curious Phenomenon of Pink Floyd’s Dark Side of the Moon, 50 Years Later, objavljena 1. ožujka 2023.
O ovom albumu razmišljam kao o monolitu u Stanleyju Kubrickova, „2001.“, sve do naslovnice, koja predstavlja budućnost, neshvatljivu ….
Pogledate to, mislite da znate što je to, ali Dark Side… , teško, i neprestano se otkriva novim generacijama…
I možda oni razumiju, i gledaju u to, čuju druge stvari koje u njemu nismo čuli.
Meni je ovaj album kuća strave, a tko ne voli strašne filmove? Ako svi izađemo kroz vrata u jednom komadu i osjećamo se kao, OK, prošli smo kroz nešto katarzično, osjećali ste se kao da ste prošli kroz nešto i postajali sve veći … .
Ovaj album na taj način predstavlja ta vrata.
HB: Za kraj, što bi ste poručili našim čitateljima?
Koji su Vaši budući projekti?
Koliko ja znam, Vi i Vaša supruga ste često u Hrvatskoj.
JK: Obitelj moje drage Marilyn Cvitanić je hrvatska i svako ljeto idemo u Hrvatsku. Njen stric je bio čuvar splitskog zoološkog vrta. Tamo sam našao toliko inspiracije, još 2007. kad sam snimio glazbeni album inspiriran s preko 20 godina posjeta Dalmaciji pod nazivom „Splitsville, Sonic Impressions of Croatia”.
Split je prekrasan!
A tu je i Dioklecijanova palača. Fotografija na naslovnici albuma je snimka snimljena 1968. Ako se sjećate, bilo je nereda posvuda, i bila je to godina kada je ubijen Martin Luther King. Posvuda su bili neredi u Americi. Tenkovi su bili u Pragu. U Francuskoj su bili nemiri.
I bio je i jedan tip, Pave Dulčić, tadašnji splitski avangardni konceptualni umjetnik. I njegov odgovor na sve je bilo da se trg Dioklecijanove palače usred noći oboji u crveno.
Dakle, on i par prijatelja, s par boca vina i par litara boje otišli i slikali gradski trg u crveno.
I što se dogodilo?
Naravno, kao Jugoslavija, pod Titom, došli su, i odvukli su ga, i tukli palicama, zatvorili u zatvor, a kad su ga pustili, nikad nije bio isti. Ubrzo nakon toga je umro.
Tad sam u stilu Billy Bragga napisao rock pjesmu, “The Ballad of Pave Dulcic”, zajedno s pregršt drugih pjesama.
Sve su pjesme o Hrvatskoj ili su inspirirane njome na jednoj ili drugoj razini.
Ima petnaest pjesama, od vrlo slatkih, nježnih, istočnoeuropskih valcera, do pjesme s melodijom ala Toma Waits, “Rakijaška pjesma”, (koju je u međuvremenu snimio hrvatski blueser Tomislav Goluban).
Moj drugi hrvatski album bio je „Pijani vjetar života: Pjesme Tina Ujevića“ (izdan 17. listopada 2015.).
Napisao sam glazbu za engleske prijevode Tinovih pjesama. Izazovnija je nego „Splitsville … „ .
Tu je još nekoliko originala, poput “Djevojke s Korčule”, da razvedri stvari.
Moja omiljena pjesma Tina Ujevića “ Blood Brotherhood of Persons of the Universe ” je dobila tretman kojeg inače dobivaju poema Boba Dylana/Leonarda Cohena.
I nedavno sam dobio potporu od CMA, zaklade pod nazivom Komorna glazba Amerike, da napišem i snimim album nove instrumentalne glazbe (vjerojatno puno bliže Ninu Roti, Django Reinhardtu i Astor Piazzolli, B-strani od onoga što obično smatramo “komornom glazbom”).
Mišljenja sam da se sve svodi na to u kojoj “komori” boravite. Na novom albumu će biti zastupljeni razni instrumenti, tabla, oboa, saksofon, flauta, klarinet, lap steel gitara, klavijature i harmonika i bas, s mnom uglavnom na mandolini, gitari s 12 žica, bendžu, usnoj harmonici i flauti.
Bend se zove Folklorkestra, kao što je i glazba, “folklorna”, s korijenima u jazzu, balkanskoj, klezmerskoj, keltskoj i indijskoj tradiciji.
Upravo smo završili snimanje albuma, pa dobro naćulite uši!
- Uz dozvolu, tekst je preuzet s portala Solin Live
Hvala!
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen sa portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
