HB: Za početak, kako si se počeo baviti s glazbom, koji su bili tvoji glazbeni počeci?
Koji je bio ključni trenutak bio da se baviš glazbom?
Koji su ti bili utjecaji?
DR: Počeo sam svirati violinu kada sam bio u četvrtom razredu. Mislim da sam tada imao 9.godina. Moja mama je imala hrpu singlica od 45 okretaja koje sam slušao i volio: The Troggs i Tommy James & The Shondells su bili najranije čega se mogu sjetiti. Ono što me stvarno privuklo bila je lokalna rock radio stanica, te sam imao sreće da sam poznavao starije dečke u svom susjedstvu koji su se navukli na Black Sabbath, Led Zeppelin, Pink Floyd, Lynyrd Skynyrd, itd.
I tako nekako ušao sam u metalne vode. Kupio sam Ozzyjev “Blizzard Of Ozz” na kazeti kada mi je bilo 11. S 12. sam pronašao majčinu gitaru, svirala je pomalo gitaru,violinu i neke druge instrumente, te sam ja međuvremenu zanemario violinu. Tada nisam bio zainteresiran za ništa osim toga. Sve što sam želio jest rokati na gitari. Od dobi od 13. bio sam totalno u metalu – Venom, Metallica, Manowar, Mercyful Fate, Motorhead, itd.- ali želio sam brže i žešće.
Nastavio sam čitati o hardcoreu, punk, crossoveru iz raznih fanzima. Pa sam stoga kao znatiželjno dijete, kao što sam bio, počeo kupovati punk i HC albume, te sam se zaljubio u takvu glazbu.
HB: Kakva je bila scena tada u NY, kada si svirao s Murphy’s Law?
I kako si uopče upao u band?
Da li si ikako upoznao nekog iz Ramonesa,Blondie,Talking Headsa,Suicidea?
Kakav je bio klub CBGB?
Da li si surađivao s nekim kao što su Agnostic Front, SOD, MOD, Anthrax?
DR: Scena u NY je bila divlja za mene. Počeo sam iči na koncerte vrlo mlad. Vidio sam The Replacements, Husker Du, Lords Of The New Church, kada sam imao 15 godina. Počeo sam gledati koncerte u CBGB-u kada mi je bilo 17. tu negdje.
Bilo je ludo i ponekad jako nasilno kada bi bio hardcore ili metal. Dosta tučnjava. Puno glupih kretena. Ali, bilo je zabavno.
Nisam svirao s Murphy’s Law sve do 1995. Svirao sam s njima cijelu godinu i još jednu godinum te iduču nisam. Također sam svirao gitaru s Crown Of Thornz. Bilo je ludilo, ali moja glava je bila negdje drugdje, te htio sam raditi drukčije stvari.
Što se tiče Ramonesa,upoznao sam Joeya, Dee Deea, Tommya, Markya and CJ-a. Bili su dragi prema meni. I dalje viđam CJ-a u Blue Moona. Nažalost nikada nisam upoznao Alana Vegu niti Martina Reva iz Suicida. Jako volim taj band.
Upoznao Clema Burkea iz Blondie koji je također vrlo drag.
CBGB je bilo fascinatno mjesto. Uz svoju divlju prošlost sa strane, to mjesto je imalo najbolje zvučne sisteme. Zvučalo je tako dobro tamo. Vjerojatno najbolji zvuk pozornice koji sam ikad doživio.
Nikad nisam surađivao s od ovih gore navedenih HC bandova, ali svakako bih svirao s njima. Producirao sam albume od Killing Time, 25 ta Life, Crown Of Thornz, Comin’ Correct, Skarhead i još par drugih.
HB: Možeš li mi reći nešto o Dictatorsima?
Kako si upao u band?
Kako ste se vi momci okupili?
Koji su vam planovi za budućnost?
Kakav je to bio incident u Izraelu?
Koji je član banda bio u Manowaru?
DR: Pa, službeno smo poznati kao The Dictators NYC za sada. Ali nebi o tome. Duga priča. Svirao sam s J.P. Thunderbolt Patterson iz Dictators/Manitoba’s Wild Kingdom godinama u različitim projektima.
Stoga kada su me The Dictators željeli da opet sviram s njima ponovno, pozvali su me. I tako je več to dosad 6 godina.
Ross The Boss je gitarist The Dictatorsa. On je također osnivač Manowara. Trenutno ima band Ross The Boss koji svira dosta stvari od Manowara i dosta novih stvari. Ima opak band koji se zove Death Dealer koji dosada ima dva albuma. Za incident u Izraelu, nemam pojma. Da li je tamo bio nekakav incident?
Ako je, tada nisam bio tamo.
HB: Ti si već duže vrijeme producent za razne bandove. Kako si počeo kao producent?
Kakve su tvoje radne metode, tvoji kriteriji za rad s nekim, pošto si rekao u jednom intervju da više cijeniš strast nego tehniku.
Možeš li mi malo objasniti o tome?
Kakvo je tvoje mišljenje o modernom rocku te o današnjoj glazbi općenito?
DR: Bio sam u bandu 1992. kada smo krenuli u studio s osnivačem/tekstopiscem Dictatorsa, Andyem Shernoffom. On je producirao taj album. Tada sam pomislio „I ja to mogu!“. Stoga sam se vratio u studio nakon par mjeseci s dvoje različitih bandova i producirajući njihove snimke.
I tada, prvi projekt za koji sam bio plačen za produciranje je bio Sweet Diesel “The Kids Are Dead” za Blackout! Records.
I tako je to sve krenulo.
Što se tiče produkcije, nastojim što više provesti vremena s bandom radeći na pre-produkciji i pripremajući bend da bude spreman i formi za snimanje u studijskom okruženju. Što se tiče strast vs. tehnike stvari, to je istina. Stojim iza toga. Tu je toliko glazbenika i bendova, ali ne znači da svi sviraju sa strašću. Oni su mi najdraži.
Što se tiče moderne glazbe, iste stvari koje su važile prije 60-100 godina prije (čak i više) važe i za danas. Najvažnije stvari su pjesme. Moraš imati dobre pjesme. Iskreno, to je jedino važno kada je riječ o tome. Iako, jasno postoje iznimke. Neki izvođači imaju sjajan zvuk i nemaju nužno catchy pjesme. Samo poslušaj Krautrock stvari, Kraftwerk, Tangerine Dream, Can, Faust, Neu!, itd. Iako neki od tih bendova rade sjajne pjesme (pogotovo Kraftwerk), zvuk koji su imali je bio najvažniji. Isto tako se moglo reći za ekstremni black i death metal. Nisu sve te pjesme prepoznatljive, ali je zvuk je jako karakterističan i efektivan.
HB: Veliki si pobornik nezavisnih diskografskih kuća te vodiš Drug Front Records, pa molim te reci mi kako je to voditi nezavisnu diskografsku kuću?
Koje su prednosti i nedostaci?
Da li surađujete s drugim nezavisnim diskografskim kućama?
Koji bi bio tvoj savjet nekom tko bi želio voditi svoju nezavisnu diskografsku kuću?
DR: Osnivanje diskografske kuće za mene je bilo najveća pogreška. Stvarno je. Ne bih preporučio ukoliko se ne želi isključivo baviti s njome. Imam toliko posla tako da voditi diskografsku kuću nije trebalo započinjati. Plus, učinio sam veliku pogrešku u potpisivanju bendova koji nisu tretirali svoje bendove kao pravi posao. Svima njima to je bio samo hobi. Bio je tu jedan mladi bend za koji sam mislio da će biti nešto od njega, ali kao kod svih milenijalaca, njihova radna etika nije bila ravna mojoj na kakvu sam ja odrastao. Ubrzo su se vratili „hobiju“, te bend se raspao. Moj savjet je, ako želite voditi diskografsku kuću, napravite diskografsku kuću i ništa više od toga – ukoliko diskografska kuća nije sredstvo za pravljenje novaca. I potpisujte bendove koji žele raditi, turneju, samo-promociju,itd. Ako izvođači ne hvataju bit, nemoj se gnjaviti s tim, jer to nikuda vodi.
HB: Čime se baviš uz glazbu?
Pročitao sam da si po struci antropolog, pa me zanimalo da li si još aktivan u tom području. Također voliš skupljati vinile, cd-ove i kazete.
Pa me zanimalo tvoje mišljenje o internetskom skidanju glazbe, povratku vinila i kazeta, razlika između glazbenih fanova danas te u tvoje vrijeme?
DR: Pa diplomirao sam antropologiju na NYU. To je istina. Da li sam radio kakve antropološke studije, istraživanja ili radio u tom području poslje diplomiranja? Ne!
Nema posla u tom području ukoliko ne nastavite na postdiplomski. Ja nisam imao želje nastaviti (premda me antropologija zanimala). Nisam ni najmanje aktivan u tom području.
Što se tiče skupljanja, jedino me vinil interesira. Mrzim cd-ove i poželim da sam svoje cd-ove prodao još u 90-ima, kada bi dobili $2.50 – $5.00 za rabljeni cd. Smatram da je taj format nepotreban kao i kazete (Steve Albini je bio u pravu!). Imam neke kazete jer bendovi su snimali svoje stvari na takav način, no i za njih imam vrlo malo interesa. Što se tiče skupljanje vinila, oslabio sam u tome. I dalje kupujem albume, no nisam zaluđen po ikakvim uvjetima.
Što se tiče skidanja glazbe, ja nisam protiv. Ja skidam kad želim nešto čuti (ili koje je nemoguče pronaći) i ako ih volim pronaći ću ih na vinilu. Plus, skidam glazbu koju več imam, da mogu slušati na mobitelu dok se vozim u autu, na računalu ili na slušalice kada sam daleko od kuće.
Reći ću da je uzbudljivo to što je vinil doživio novi porast u prodaji. Čini se da ljudima stvarno odgovara. To je sjajno! Samo što je preskupo.
Bizarno je to što je danas skroz normalno kupiti LP za 20$. Ali troškovi tiskanja su porasli. I kao najveći krivci za ovako visoke cijene su poštanske službe, podigli su cijene tako smiješno visoko zadnjih 5 godina i znatno utjecali na porast cijena. Ali, ljudi ih žele kupovati (kao i ja), što je skroz u redu što se mene tiče.
HB: Za kraj, hočemo li imati priliku vidjeti te u Splitu?
DR: Što se sad tiče, nema nikakvih planova. Ali imamo booking agenta smještenog u Dresedenu, Njemačkoj, što voli istočnu Europu. Stoga, postoji vjerojatnost da dođemo u Split (ili neki grad u blizini) da vide The Dictators NYC uskoro.
Nadam se tako.
Ja osobno nikad nisam bio u Hrvatskoj, čuo sam da je nevjerojatna i predivna zemlja.
- Uz dozvolu, tekst je preuzet s portala Solin Live
Hvala!
