Vraćam se korijenima, zaranjam u vode undergrounda sa kraja šezdesetih godina. U tom razdoblju je bilo na stotine grupa koje su se gurale na sceni i pokušavale pronaći mjesto za sebe. Neke više, neke manje uspješno, ali svima je zajedničko bilo to da su imali malu, ali odanu bazu fanova, te totalni antitalent za bilo kakvu vrst komercijalizacije svoje muzike.
Jedna od tih grupa koja odgovara ovom opisu je i grupa Andromeda.
O njoj ću u ovoj emisiji.
Dakle, ako vam je drag underground kraja šezdesetih, ostanite s mnom. Ako vam je drag šarmantno arhaični zvuk šezdesetih, ostanite s mnom. Ukratko, ako vam je draga muzika u svojoj esenciji, ostanite uz radio sljedeću uru i nešto.
Kao prvo, u samom startu da raščistimo nedoumicu oko samog imena banda. Naime, postoje dvije grupe istog imena. Jedna je Švedska heavy metal grupa, a druga progresivna iz kraja šezdesetih. U ovoj emisiji ćemo slušati o ovoj zadnjoj, progresivnoj iz Engleske.
Nema baš previše podataka o ovoj grupi. Kao i stotine tisuća sličnih, imali su ugovor za snimanje ploče, nekako snimili materijal za tu prvu ploču i nedugo nakon nje se razišli. Ono što je nama interesantno, je da u glavnom licu ove priče nastupa nas stari znanac, John Cann, poznatiji kao John Du Cann, kasnije, gitarista i eminencija grupe Atomic Rooster.
No, ‘ ajmo s pričom od nekog početaka.
Andromeda je bio malo poznati engleski sastav iz kraja šezdesetih godina, sastavljen od gitariste John Du Canna, basiste Mick Hawkswortha, te Jack Collinsa na bubnjevima. Doduše, prvobitna namjera im i nije bila da osnuju sastav. Okupili su se radi snimanja psihodeličnog projekta pod imenom “The Five Day Week Straw People”, koji danas predstavlja veliku kolekcionarsku vrijednost. Nakon snimanja, trojka odlučuje nastaviti kao band te se nazivaju Andromeda.
Počinju s nastupima, snimanjima demo snimaka, ali sve im to ne donosi ugovor za snimanje prvog albuma. Interesantno je za napomenuti, da su između ostalog nastupali i u Middle Earthu, a i u Marquee Clubu, dva možda najjača muzička uporišta klupske scene tog doba.
Dakako, sama muzika koju su svirali je bila u duhu tog vremena, blend psihodelije, progressive, jazza i dakako, hard rocka. No, na jednom nastupu ih zapaža John Peel, najveći DJ epohe te im osigurava snimanje singlice. Taj potpis im nosi i ponudu za album, kojeg dakako, prihvaćaju objeručke. U to vrijeme, prije snimanja albuma, dolazi do personalnih promjena. No uz to, u toj pretumbaciji dolazi do konflikta sa Peelom, te po dolasku Ian McLane na mjesto Collinsa, napuštaju ugovor za snimanje.
Slijedi razdoblje za grupu u kojem dominiraju živi nastupi, kako kao predgrupa, tako i kao samostalna grupa. Kao predgrupa nastupaju na koncertima Black Sabbath.
I ponovo padaju u oči, ovaj put Pete Townshendu, leaderu i gitaristi grupe The Who. Townshend se nudi da im bude producent na albumu, no ništa im nije polazilo za rukom, pa ni realizacija te saradnje. Ipak, imali su neku sreću. Ispostavilo se naime, da im još uvijek vrijedi ugovor sa RCA za snimanje prvog albuma. Grabe šansu i 1969 godine svjetlo dana će ugledati album prvijenac, nazvan po imenu grupe.
Album ne izaziva senzaciju svojim izlaskom, nažalost, pored toplih kritika ne postiže nikakav uspjeh kod šire publike. Šteta, jer je to automatski značilo da će potencijal skriven na njemu ostati neiskorišten. I to se pokazuje ovih dana, kad se ponovo otkrivaju zaboravljeni bendovi, čija muzika dan danas dobro drži zub vremena i pored arhaičnosti u izričaju.
No, što mu je to mu je, tako je valjda moralo biti.
Album otvara tema “Too Old”. Čista underground rokija. Dostojan uvod i vjerna slika onoga šta slijedi. I odmah u startu malo iznenađenje. Pored upoznavanja s gitarom ala “Du Cann”, začuđuje kvaliteta vokala.
“Day Of The Change” nastavlja album u nešto sporijem ritmu. Bas je extravagantan u svojim naglascima, da bi ga gitara podcrtavala u svojim pasažima. Lijepo zamišljeno, lijepo izvedeno, nadahnuto…
“And Now The Sun Shines” je relaksirajuća balada, u stvari uvod u “Turns To Dust” koja pršti energijom. Nevjerojatna gitarska solaža Du Canna, možda jedna za anale, uz rame Blackmoreu, Bareu, Abrahamsu…
“Return To Sanity” nastavlja album. Epska tema, duga osam minuta, zapoćinje s maršem na bubnjevima i mračnom, Sabbath obojenom gitarom. Čudesna kombinacija klasike i rock horrora. Kako se tema razvija, gitara i bas grade svoju strukturu. Nakon par minuta sve staje, slijedi taj melankolični, psihodelični ugođaj, s predivnom melodijom, ambijent meni toliko drag, a svojstven samo velikima. Da su samo ovo stvorili, za mene osobno, bilo bi dovoljno da ih volim.
“The Reason” nam sa svoje strane donosi agresivnu gitaru, skoro identičnu pečatu kojeg će isporučivati u Atomic Rooster.
I onda slijedi nešto što se teško očekuje od ovakvog banda i ovakve muzike. Romantična balada “I Can Stop The Sun”, melodična, prepuna skladnih harmonija vokala i gitare.
Album zatvara “When To Stop”, ponovo osam minuta uživancije. Ovaj power trio isporucuje možda najbizarniju kompoziciju na albumu. Teško je riječima opisati ono što ovi momci stvaraju. Sastavljena od fragmenata, koji su mogli, ali nisu, biti zasebne cjeline, od fragmenata koji se kreću u rasponu od frenetičnog soliranja na gitari i još frenetičnijeg basa koji je prati, pa sve do, za ne vjerovati, sve do posvete Rodrigu, kojeg su uklopili u ovu temu. Neznan, ali, vjerujem, i to toplo, da ne morate voljeti ovu muziku da biste zavoljeli ovu temu. Pastoralni kraj ove teme i time završetak albuma, koji kao protuteža i balans brutalnog početka, ostavlja u ustima okus slatkog deserta nakon ljute hrane.
Predivno!
Na proširenom CD izdanju, nalaze se teme koje se nisu uklopile u prvi album, a neke su čak bile nagovještaj drugog. Prošireno izdanje prvog albuma obuhvaća ukupno osam dodatnih tema, a ovaj set otvara prva singlica banda “Go Your Way”. Nevjerojatna je verzija Rodrigove teme “Journey End”, koja je na ovom dodatku izdvojena iz svoje matične kompozicije “When To Stop”. Ova tema samo potvrđuje moju prijašnju tezu o tome kako je svaki fragment “When To Stop”, mogao biti zasebna tema, bez da išta izgubi od svoje biti.
Dodatak je i impresivni instrumental “Exodus”, koji u sebi sadrži daleko više od onoga što si možemo priznati da čujemo. U njemu je esenca Shadowsa, Animalsa sa svojim vječnim hitom i da se prebacimo preko bare, Frijid Pink sa svojom obradom istoga.
Set zatvara sedmominutna “See Into the Stars”. Ako ništa na ovom albumu nije čiste rock orijentacije, ova tema jest. Punokrvni rock u svakoj svojoj odsviranoj noti. Nemojte mi zamjeriti, ali ova me tema užasno asocira na Thin Lizzy. Veći kompliment ne treba, jer da se podsjetimo, Thin Lizzy su bili suvremenici Andromede i daleko, daleko popularniji od njih. Uglavnom, set ranih snimki vrijednih divljenja.
Po svom izlasku, kako sam prije rekao, za divno čudo, album pobire lovorike kritike, ali publika je ostala hladna. Vjerojatno zbog odsustva bilo koje reklamne kampanje i uopće, ikakvog reklamiranja banda i njihovog albuma.
Ne vidjevši perspektivu u Andromedi, Du Cann napušta grupu krajem te iste godine, te se pridružuje Vincent Craneu u reformiranom Atomic Roosteru. I da spomenem i to, nažalost, John Du Cann umire 2011 godine od posljedica srčanog udara.
Preostali članovi su pokušali nastaviti dalje, ali bez Du Canna, sve je bilo bezlicno, bezkrvno i nedugo nakon jalovih pokušaja, Andromeda nestaje sa scene. Za to se vrijeme Hawksworth pridružuje Alvin Leeju i postaje član njegovog banda Ten Years After, koji kasnije evoluira u Ten Years Later.
Andromeda i njegova muzika lagano padaju u zaborav, te ostaju živjeti samo u kolekcijama ljubitelja muzike tog doba. No, ipak, neke pravde ima na ovom svijetu. Devedesetih godina izlazi ponovo originalni album, remasteriran na kojem su dodane bonus teme. No na moju osobnu radost, a vjerujem i cijelog underground svijeta, ni tu nije kraj. Nedugo nakon toga, 1992 godine izlazi još jedan album “Return To Sanity”, s remixovima već izdanih tema. Stare arhaične pjesme su obučene u novo ruho i za divno čudo, kao magičnim štapićem, izbrisane su bore sa lica muzike i snimke djeluju svježe i aktualno.
Album “Return To Sanity” otvara naslovna tema, čija je još jedna verzija na albumu. Sve su teme izmiksane i remasterirane sa popriličnom dozom ukusa, a moga bih nadodat i sa popriličnom šminkom samog Du Canna, pa mu stoga treba dati sve kredite.
I naposljetku, 2000 godine izlazi još jedan album. “The Definitive Collection” sadrži dijelove BBC sessiona, te žive snimke, no nažalost, u ovoj emisiji nemamo vremena za njega. Na snimkama doduše nema ništa novoga, već samo potvrda već rečenog, ali predstavlja jedan lijepi dokument vremena.
Dakle, šta reći na kraju?
Andromeda je bio jedan od najfinijih engleskih ranih psihodeličnih bendova. Ne zaboravimo, govorimo o prvom valu psihodeličnih sastava, koji su prethodili čak i kasnijoj inkarnaciji velikana kao sta su Pink Floyd, Hawkind ili Jethro Tull.
Isporučujući muziku koja je u sebi nosila čak i klasične elemente, koje se nisu libili direktno upotrijebiti, sebi nije priskrbila rijeke obožavatelja, niti time podebljala bankovne račune. Sam kratki život i način na koji je grupa nestala sa scene upućuju baš na suprotno, ali slušajući danas prvi album i snimke iz tog doba, možemo sa sigurnošću, pa čak i s nekom dozom radosti, utvrditi da su snimke podnijele zub vremena i pored svoje arhaične patine.
Andromeda je bio jedan od onih sastava kod kojih nije najveće ono što je ostalo od njihove muzike, već njezina relacija s bendovima u okruženju, kao i onima koji su tek dolazili. Jer slušajući ih, jednostavno se ne možemo oteti asocijaciji na Atomic Rooster iz njihove najplodnije faze, ali isto tako i Black Sabbath. Otišao bih toliko daleko pa u ovaj tabor uvrstio i Deep Purple.
U stvari, Andromedi bi možda bila najbliža poredba sa stablom, kojem je krošnja daleko manja od korijena. Šta ne znači da i ta mala krošnja ne može dati sočne plodove!
Njihove teme sigurno nisu “state of the art” kompozicije, ali isto tako nisu banalni pjesmuljci kojih je u to doba bilo, a pogotovo danas, na tone. Nalazeći se negdje između, u svoj progresivni izraz su ubacili i “skriveni” pop senzibilitet, i to je možda njihovo najveće dostignuće.
Stoga, odbijam govoriti o Andromedi kao o, “nekom tamo bandu”. Rađe govorim o Andromedi kao o malom velikom bandu, s prekrasnim temama i koji je imao tu nesreću da je postojao u vremenu kad su zemljom hodali divovi, zbog koji je do vrha trebalo daleko više od onoga što su oni isporučili.
No, gledajući na legislativu banda kao i daljnje karijere članova, Andromeda se nameće kao ona mala karika ili još bilje rečeno, kao onaj mali, ali važan zupčanik u ogromnom rock organizmu koji je bujao šezdesetih i sedamdesetih.
Ne zaboravimo, bez planktona nebi bilo ni kitova !
Eto!
*Sve naknade za autorska i srodna prava regulirane ugovorom s Gradskim Radio Trogir!
*All copyright, royalties and related fees regulated by the contract with Gradski Radio Trogir!
