Opet sam pao s Marsa!
Ship festival u Šibeniku mi je izgledao kao samo još jedan u nizu događanja ovoga lita koji u svom kalendaru nisam imao zapisan niti olovkom, kamoli flomasterom.
Pogledavši u raspored izvođača prepoznao sam samo 9 od ukupno 42 izvođača. Da je to neki kviz, doktorska dijagnoza bi bila postavljena ovako:
Pacijent pati od akutnog muzičkog retrogradnog sindroma (MRS), izazvanog prekomjernom izloženošću zvukovima prošlih desetljeća, te se suočava s ozbiljnim deficitom u prepoznavanju bendova koji utjelovljuju budućnost glazbene scene.
Trenutni stadij: 9/42.
Preporučena terapija: Postepena integracija suvremenih glazbenih pravaca uz strogo doziranje novonastalih trendova. Po mogućnosti, pacijentu preporučiti slušanje nekoliko albuma novih bendova dnevno, kako bi se spriječio daljnji regres u vremenu, te izloženost glazbenim festivalima s barem 50% mladih izvođača.
Prognoza: uz odgovarajuću terapiju, pacijent bi mogao prepoznati i do 30% bendova sa Ship festivala sljedećeg ljeta i živjeti do kraja svog života.
Koliko je velik i važan ovaj festival, osim po broju izvođača saznao sam i kada sam došao po svoju novinsku akreditaciju s vlastitim imenom, narukvicu za sva 3 dana, pa još dobio poklon platnenu torbu s promo materijalom, majicom moje veličine i pravom malom knjigom di je do u detalja predstavljen cijeli program.
Samo mi je falilo da pitam: Jesam li zakasnio na svečani ručak?
A program je u knižici predstavljen na preko 150 strana, jer je ovaj unikatan festival osim muzike podređen i širenju znanja i iskustva u svom konferencijskom dijelu u sklopu mnogih edukativnih predavanja dokazanih glazbenih stručnjaka iz Hrvatske i svijeta.
A sam festival kao da je zakupio cijeli grad Šibenik. Na svakom koraku viđam mlade ljude sa akreditacijom, umjetnike, glazbenike, prolaznike, druže se, pričaju, jedu i piju, dok ja žurim do Kuće umjetnosti Arsena uhvatiti prve izvođače.
Ne zadržavam se na šanku ovaj put, već ulazim u mali kazališni prostor ne tražeći pogledom gdje ću sjest, jer sve je već zauzeto.
Čeka me Mimika Orchestra.
Na bini sam zbrojio 16 ljudi i da ne trošim riječi, jer ja ne znam kako bi ih opisao, snimio sam ih pa se sami uvjerite:
Još nešto što nikada do sada nisam čuo pa sam se s pravom pitao gdje ja to živim. Moram na ovo mjesto dovesti Krankse, jer ima nešto što ni ovdi nisu čuli dosad, a znam da bi im se svidilo. Jedino bih se požalio malo na vrućinu, puna prostorija uzbuđenih ljudi nije doprinijela fluidnoj cirkulaciji zraka, ali zato je bilo osvježenje izaći na zrak i nastaviti Ship avanturu.
Na tvrđavi Sveti Mihovila čekao nas je splitski Rolo.
Na našu i njihovu žalost radi loše prognoze ne na velikoj i glavnoj bini već ispod tribina pored šanka na manjoj bini. Možda je tako i bolje, jer oni su bend koji voli rasplesati i zabaviti publiku, a ne da ih gledaju sjedećki kao u kazalištu.
Tek drugi put ih slušam i već su mi duplo draži nego zadnji put, još jedan pokušaj i mogao bih kupiti i nosač zvuka i majicu. Osovina benda su na bubnjevima uvik nasmijani i simpatični Karlo Kazinoti, na saksofonu i još svega što se dokopa Gordan Tudor, trenutno, a nadajmo se i trajno na basu moj svjedok sa suda Bernard Andrijašević i na gitari i ponešto vokala i elektronike čovik više voli da priča nego da pjeva, pa se zaboravi predstavit publici i završit pjesmu Mišo Komenda, po energiji i stavu zvat ću ga Mišo Komedija.
Oni su ta sadašnjost i budućnost glazbe, prilagođeni današnjoj generaciji koja teško može držati pažnju na ičemu duže od 10 sekundi, pa se ne zamaraju poezijom, već samo držanjem i dizanjem ritma koji udara u kosti, pa i da imaš neke misli i pažnju, ne možeš ih čuti.
Podsjećaju me na moje ljubljene My Baby, samo što nemaju ljepoticu za gitarom i vokalom i violinom, već spomenutog Komediju. Ipak, sretni smo da ih imamo i jedva ih čekam čut opet.
Dok se novi bend IDEM posloži na bini idem pojist burek u umaku s jogurtom i to okupati s crnom Tomislav pivom. Taman je opasno počelo sijevati i prijetilo totalnim potopom, što nije spriječilo tri momka na HULL bini da skaču, pjevaju, vesele se ko na najboljim drogama, samo sam čekao da čujem: “Pokušat ću da te poljubim a ti se pravi ludaaaa…”, jer su me podsjetili na laku energiju Lakoga.
Za bolji dojam nije pomoglo što sam čuo, ali nisam vidio bend iza njih, što je značilo samo jedno. Ali momci su u naponu snage, s prvim albumom su pokupili mnoge nagrade, sviraju svugdje i ušli su na rang listu 100 svjetskih bendova za pogledat. Tako ću ih i ja za bolji dojam pogledati neki drugi put.
Nakon njih dolaze Kries za koje sam se stvarno uplašio da neće imati di stat na bini, ali nekako su se već stisli. Ne znam već koji put ih gledam uživo i ne treba ponavljati da su svaki put drugačiji (ali evo ipak sam ponovio). Miomir i ekipa bez puno priče odvedu publiku u svoj svijet velebitskih pašnjaka i šuma, vodiča i pastira.
Za njih je baš šteta što ih vrijeme nije pomazilo, pa da sviraju na predivnoj pozornici pod vedrim nebom, jer bi ih tad i zvuk drugačije pomilovao. Ovako to nije bilo baš savršeno, bez obzira na očit napor tonca pored kojeg sam stajao. Nije to bilo loše, ali ako bi nekome htio predstaviti bend po prvi puta, a takvih je sigurno bilo sinoć, ne bi ovo bilo mjerodavno.
No, tko sluša Krijese samo jednom, ne mora ni tada.
Krenuo sam dole prema Azimutu nakon što sam prvo pokupio par reklamnih čaša tvrđave Sveti Mihovila. A takve čaše su mi postale fetiš i već sam bahatog mišljenja da svaki klub, festival, pa i veći koncert koji drži do sebe mora uložiti u te tvrde plastične čaše sa svojim logom i spasiti svijet od jednokratnih pivskih čaša koje ja polupune rado bacam na bend preko stotine ljudi.
Eh da, to su gušti klasičnih oldskul punk i rok svirki. Ako te nije okupalo pivom onda nisi ni bio na koncertu. Mene ako ne okupa, ja se sam prolijem pivom , jer ona je zdrava za moju kosu i stava sam da ne stavljam ništa na sebe što ne mogu i u sebe.
Već je skoro ponoć, znači oko 6 sati sam na nogama, bez sekunde tišine, pa i da je sex u pitanju previše je. Nadam se da sljedeća 2 izvođača su neki DJ-ejevi koje ću poslušat 10 sekundi i prije nego mi pokvare noć zadovoljno krenut doma.
Hodam baštom Azimuta, tražim poznata lica i mislim se kako su lipo pogodili s glazbom iz zvučnika, etno, folk rock, kao logični nastavak na Kries. To mi se sviđa, ta senzibilnost, ali i znanje osobe za mix pultom koji zna što se do maloprije sviralo na tvrđavi.
Ulazim u klub, predvorje, tražim toalet, ali uz stisnute oči u nevjerici privlače me zvukovi uživo benda u koncertnoj prostoriji.
Ulazim i vidim ovo:
Njih četvoro klinaca ili mladih ljudi koji još nisu osvijestili svoje obrambene mehanizme iz formativnog razdoblja odrastanja grade svoj identitet kroz sviranje onoga što vole. Cura na vokalu i violini ima tako neiskvareni osmijeh i mlad glas da mi dođe da je zagrlim i zaštitim od okrutnosti svijeta. Ali njima nije okrutan, oni nemaju ni trunku mržnje u sebi, pa tako iskreno posuđuju i oplemenjuju bogato naslijeđe zagorske, istarske, dalmatinske, ciganske, afričke i sve druge narodne glazbe na koju su naletjeli slučajno ili pod utjecajem okoline. Čine to na svoj i veseli način tako da im nitko ne može zamjeriti da su nešto uzeli tuđe, a da nisu pitali.
Izletio sam nakratko na štekat Azimuta u namjeri da povlačim ljude za rukav, jer ovakav bend sigurno zaslužuje puno više publike od nas 30-ak u startu. I srećom na kraju se sve popunilo.
Samo mali djelić atmosfere poslušajte ovdje:
Tamo di je Kries skup ili nedostupan, slobodno zvati Balkalar jer razočarati neće.
Nakon njih sam već bio u potpunosti na izmaku snaga, s lijevom rukom u džepu prstima polirajući ključ od Žuće, kao da ga tješim, Evo sad ćemo, evo sad ćemo.
To je naravno prednost izlaska solo, ne moram nikoga nagovarati da ostane duže osim samoga sebe. Doduše dobar dio večeri je i bila Jelena, fotografkinja, uz mene, ali i ona se voli ponašati solo, pa sam je do ponoći već izgubio.
Ali opet se varam. Kao na nekom natjecanju, otišlo ih je 4 sa bine, vratilo se 9.
Još jednom mladi ljudi, jer jedino oni mogu ostat budni ovako dokasna. Čak četiri saksofona, gitara, bubanj, bas, udaraljke i mlada dama na flauti koja je i pjevala čine bend Hakunba.
Kada ih čujem pomalo sam i zavidan, ali i sretan da takva mladost postoji i da uzimaju od svijeta samo ono najbolje što im se sviđa i to obrađuju po svome.
Kako to zvuči najbolje da ovdje poslušate:
Današnji dan, tj. noć me napunila i energijom i ljubavlju bar za do kraja tjedna. Mnogi su tu epiteti i glagoli koje s razlogom nisam htio forsirati kao etno, world, jazz, ambijentalno, folk, avangardno, progresivno i tako dalje, i tako kraj je sve bliže.
Radi nevremena zbog kojeg bi 97% festivala na svijetu otkazalo program koncerti su bili svedeni na ‘samo’ 3 prostorije Hull, Arsen, Azimut, ali Šibenik je spreman svirati i u slučaju trećeg svjetskog rata i atomskog napada u tunelima Tunel i na zelenoj pozornici ispred Azimuta.
Lijepo je imati takav stari i kulturan grad i takvu podršku ljudi na vlasti za nešto ovako kvalitetno i veliko. I tih sat vremena vožnje od doma mi više uopće ne izgleda puno.
Popratite program na službenim stranica i uhvatite bar jedan dan ovog mladog oca svih festivala u nas.
foto album:
*sve fotografije – Jelena Rogošić / MLP-U
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala
