U mnogim slučajevima u povijesti, odlazak neke osobe ujedno znači i kraj ere koju je obilježila.
Odlazak John Mayalla je baš to, iako, moramo priznati, era se počela gasiti daleko ranije.
Ali, Mayallov odlazak bi se mogao označiti kao službeni kraj, jer, sve što počne, jednom mora i završiti ….
A počelo je davno, davno, sredinom prošlog stoljeća, kad je John Mayall kupio prvu gitaru u Japanu, kao pripadnik pomoćnog odreda u Južnoj Koreji, a nastavilo se po povratku, kad je sa sobom ponio vinile prezrenih blues glazbenika iz Amerike.
Prijelomni trenutak početka karijere je bio susret Alexis Kornerom, koji je pored statusa blues velikana tog doba, bio i suvlasnik kluba u kojem se de facto rodio moderni blues.
Alexis je uvjerio mladog Mayalla da se u potpunosti posveti muzici.
Biva mu ponuđen ugovor za prvi album, kojeg i snima, ali s njime ne pobuđuje nikakav interesa. Diskografska kuća ga otpusta kao besperspektivnog.
No, onda se u priču umiješao mladi Eric Clapton. Spoznavši iz prve o kojem se talentu radi, Mayall osniva svoj bend Bluesbreakers i dodaje mu ime mladog gitariste.
Bio je to pun pogodak, jer album koji je potom izašao s Claptonom na gitari, postaje prvi komercijalni uspjeh Mayalla i kamen temeljac daljnjeg toka karijere.
No, Eric uskoro odlazi i mijenja ga Peter Green. U ovom kontekstu moramo podcrtati, da je Peter Green bio član grupe prije Claptona, ali ga je Mayall zamijenio s Claptonom, da bi potom Claptona zamijenio s Greenom.
Ni Peter Green se nije puno zadržao, jer sa sobom uzima McViea (koji se u međuvremenu ponovo vratio u grupu) i Mick Fleetwooda (koji je u grupi bio samo par tjedana), te oformljava Fleetwood Mac.
Pa ni tada John Mayall sa svojim Bluesbreakersima nije iskočio van svjetla blues reflektora, jer Greena mijenja još mlađi Mick Taylor, koji će se nakon nekog vremena pridružiti Rolling Stonesima (kad je Brian Jones bio izbačen iz grupe).
John Mayall je nakon Taylora radio još s mnogo cijenjenih gitarista, što ukazuje na nepogrešivi „nos“ kad je u pitanju odabir.
Sljedećih dekada, pa sve do svoje smrti, John Mayall će redovno snimati albume (samo studijskih je snimio 39), nastupati diljem svijeta po svim mogućim pozornicama, ne libeći se nastupa i u malim klubovima, u kojima se u biti najbolje osjećao. Ne za ništa, jer Marquee klub je bio njegov dom, ne samo na počecima kad je redovno svirao u tom kultnom klubu.
John Mayall je ispričana priča, prebogata detaljima i trenucima u kojima se određivao pravac moderne muzike i njen sadržaj.
Znajući kakav je kulturološki, ali i socijalni utjecaj izvršila moderna muzika u trenucima British Booma, i koje su bile posljedice, moramo odati priznanje čovjeku koji je velikim djelom zaslužan da se sve skupa i dogodilo. Jer odgojiti cijelu generaciju budućih super zvijezda (Eric Clapton, Jack Bruce, Mick Taylor, Peter Green, John McVie, Mick Fleetwood, …… ) i ostati čvrsto nogama na zemlji, to mogu samo veliki.
A John Mayall je bio još i više od toga.
R.I.P. blues man!
