Beth Hart je veliko ime današnje scene. Jedna od rijetkih osoba danas koja predstavlja direktan link na eru šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Oboružana izrazito moćnim vokalom, (powerhouse vocal) Beth Hart svojim postojanjem pokriva ogroman prazni prostor koji se stvorio odlaskom velikana prošlosti i dakako, novih nema na horizontu. Elegantno pliva u tim vodama, snima albume, nastupa i priča poprima lijep tok. Uživajući neprikosnoveni status, Beth se odlučila na riskantan korak.
Za vrijeme snimanja albuma „War In My Mind“, „zagrijavala“ je glas pjevušeći “Whole Lotta Love”. Producent Rob Cavallo je ostao impresioniran vježbom i predložio Beth da snimi cijeli album pjesama Led Zeppelina. Ova apriori odbija govoreći, „da bi treba biti „pissed off“ da bi ga odradila kako treba“. Uz nastavak, da je“potrošila godine da se makne od tog stanja“. Ali epidemija je napravila svoje, beskrajni sati u kući bez akcije su je doveli u stanje koje je bio uvjet za … .
Ispred nas je album, posveta najvećima, grupi Led Zeppelin.
Album je dobar. Da li odličan, to treba svatko za sebe odvagnuti, jer uvijek na vagi postoje dvije strane, pa koja prevagne. Neselektivno i nekritičko se kod velikih ne uvažava, oni nemaju pravo na greške.
Dakle, album egzistira između dvije kompozicije, „Black Dog“ i „When the Levee Breaks“. Zašto baš između ove dvije. Pa zato što su dvije krajnosti i predstavljaju dva suprotna pola albuma kad o cjelini govorimo.
„Black Dog“ je najimpresivnija (uz „Whola Lotta Love“), Beth Hart u svom najboljem izdanju. Kompozicija je oblikovana s najmanje aranžmanskih intervencija, zadržala je snagu i moć originala.
Da se razumijemo, vokalno, Beth briljira u svim kompozicijama, uvjerljiva je „do kosti“, tako da oko toga nema zbora.
Na suprotnoj strani je „When the Levee Breaks“. Epska kompozicija, čak i veća od vječne „Stairway to Heaven“, s nevjerojatno moćnim uvodom koji bi porušio i Hoover branu, a ne neki tamo nasip. I što je Beth napravila?
Nestalo je skoro minutu i pol uvoda u kojoj smo imali jednu od najjačih dionica na usnoj harmonici u povijesti moderne muzike. Umjesto toga dobilo smo, .., ništa. Izgubljena esenca i mimo snage kojom biva isporučen ostatak ostavlja gorak okus nakon zadnje note.
Inače sve su kompozicije prošle neku vrst aranžmanskog face liftinga, što nekima lijepo liježe, ali nekima smeta i to na trenutke previše.
Led Zeppelin su bili i ostali veliki bend. U svojim ranim radovima su bili sirova energija isporučena u tonama bez uljepšavanja i producentskih kerefeka. Sa svim nedostacima koji su im davali šarm neodoljivog, te u tim kompozicijama aranžmani odudaraju od originalne forme.
U kasnijoj fazi krenuli su kompleksnijim stazama i u tim kompozicijama je razumljiv aranžman kojeg Beth isporučuje, lijepo podcrtava original.
Što se izbora kompozicija tiče, osobno imam i tu primjedbu. Nekako mi se „The Crunge“ baš ne uklapa u cijeli koncept, a umjesto nje bi idealno legla „Dazed and Confused“
Dakle, pitanje s početka, da li je album dobar.
Jest!
Da li je album odličan, to odlučite sami, meni baš i nije, jebi ga, smetaju mi intervencije u esencu kompozicije. Oduzimaju joj ono najbitnije i to mi ne sviđa. To je moje osobno i to podcrtavam.
Na drugu pak stranu, veoma rado bih volio vidjeti Beth Hart u živo. Ne sumnjam da je njezin nastup jedinstveni doživljaj, jer nije malo biti direktni nasljednik divova iz prošlosti, kad je svaki korak bio „sto godina širok i tisuć’ ljeta dubok“.
Stranica koju ste otvorili je sinopsis MLP-U emisije.
Recenziju albuma možete naći ovdje!
*Sve naknade za autorska i srodna prava regulirane ugovorom s Gradskim Radio Trogir!
*All copyright, royalties and related fees regulated by the contract with Gradski Radio Trogir!
