Kad je u Splitu početkom sedamdesetih prošlog stoljeća bilo objavljeno da će gostovati Ike and Tina Turner, bio je prvorazredni događaj. Ne samo radi činjenice da su Ike i Tina bili na vrhuncu slave, već i radi samog imagea cijele karavane koja ih je pratila, točnije rečeno, the Ikettes su bile senzacija za prateće uši i fokusirane oči.
Imati ispred sebe svjetsku senzaciju, bilo je to neponovljivo iskustvo.
Godine, pa i desetljeća su prolazila, Tina se razvela od Ikea, najprije u stvarnom životu, a potom i onom umjetničkom.
Da li je Ike stvorio Tinu, bilo je i ostalo veliko pitanje, pogotovo jer je njena solo karijera okrunjena bezbrojnim trijumfima, kako na top listama, tako i na velikim koncertima.
No, činjenica jest da je Ike otkrio Tinu i s njom krenuo na veliki put. Da li je iskorištavao, pa i maltretirao, sigurno jest, ali za ono doba, nije to bilo ništa neobično (pa i danas nije mnogo bolje!).
Imajući iza sebe svjetsku slavu s koje su financijsko vrhnje ubirali drugi, Tina kreće u samostalnu avanturu i penje se na sam vrh muzičkog hranidbenog lanca i tu ostaje do svog posljednjeg dana.
Iako je u posljednje vrijeme rijetko nastupala, i još rjeđe izdavala nove pjesme, Tina je nekom providnošću non stop bila u fokusu reflektora muzičkih, ali i drugih medija. Njen život se posljednjih desetljeća odvijao u Švicarskoj, gdje se preselila kako bi, prema njeni riječima, odgajala djecu u ljubavi i slozi, i dakako, bez sveprisutnog nasilja kojeg je i sama bila žrtva u Americi.
U životu su je pratile tragedije, koje su „lijepo“ opisane u autobiografskom filmu „What’s Love Got to Do with It“, ali tek nakon njegovog izlaska su uslijedile one naj … . Nema veće tragedije nego kad roditelj nadživi svoje dijete, a to se njoj dogodilo.
Tina Turner je bila, ostala i uvijek će biti, „preženca“, najprije kao osoba, kao majka, a tek onda sve ono po čemu je poznata i popularna.
I u kolektivnoj memoriji, pored „River Deep Mountain High“, i ostalih ranih hitova s Ikeom, ostat će upamćena i kao vlasnica mnogih solo hitova kojima je porobljavala svjetske pozornice i top liste.
Njena smrt jest samo jedna u nizu odlazaka velikih prošlog stoljeća, ali kao i svaka koja nas pogađa, otkida od nas onaj dio koji se nepovratno izgubi u ništavilu.
Osobno, ostala mi je u sjećanju kao divlja plesačica čarobnog glasa, koja je te davne rane sedamdesete par metar ispred mene plesala uz neponovljivu, „Nutbush City Limits“.
Još imam ulaznicu za taj koncert …
R.I.P. Anna Mae Bullock !