Prošlo je par dana od kako su sva moguća on-line izdanja u utrci za klikovima objavila vijest da je preminuo Bare. Bilo je degutantno gledati tu beskrupuloznu utrku u kojoj su čak i oni koji su ga ignorirali do nepostojanja ili pak drvljem i kamenjem ga zasipali na dnevnoj osnovi, lili krokodilske suze za velikim čovjekom, velikim rockerom, velikim izvođačem, velikim pitaj bloga što sve ne.
Kad se ispunila dnevna kvota klikova, Bare pada u zaborav, jer ako ćemo pošteno, od većine nikad i ne bi bio spomenut, da nije prokletih klikova.
Jer Bare jest i bio sve što su mu tepali kad je sklopio umorne oči, ali ne onako kako su ga oni gledali i vidjeli, ako su ga uopće i vidjeli, niti je bio toliko velik kako su ga prikazivali. Ne zato što nije bio baš velik, nego je bio velik u njima nedokučivom izdanju, u onom, jednom rocker zauvijek rocker. Jer rock nije poza, danas ne prevladavajuće, već skoro pa obavezno, rock nije “danas sam rocker, sutra punker, prekosutra turboacajkaš”, rock je sam život i tako ga je on i živio.
Katkad bolje, katkad gore, katkad stvarno, katkad ne baš stvarno i najzad, u pravilu, uvijek onako kako ga je progonio eho prošlosti, taj unutrašnji glas iz druge polovine prošlog stoljeća.
Bare je, to moram posebno istaknuti, bio posljednji Mohikanac rocka kakav je nekada bio. Da je kojim slučajem npr. posljednji album “Nuspojave” izdao tamo sredinom sedamdesetih i recimo, u Americi, bio bi globalna zvijezda, rock superstar koji živi u svom svijetu omeđen oblacima i nebeskim visinama.
I to je ono što ogromna većina od “lovaca na klikove” danas ne razumije, ne razumije esencu jednog razdoblja kojeg očito ne pozna, nije ga ni živjela, niti ga je proživljavala kao nešto živo, nešto kreativno i užasno odmaknuto od koreografije života kakvog danas živimo.
U vremenu kad je sve isplanirano, kad je “Vrli Novi Svijet” doslovno adoptirao “1984“, biti samo ono što je nekada bilo normalno, znači biti čudak i neshvaćen.
I to je problem kojeg je Bare živio i s kojim je krenuo na put bez povratka. Nije poginuo u saobraćajnoj, nije ga je itko ubio, nije imao neizlječivu bolest i mjesecima se raspadao u agoniji morfija, jednostavno je otišao u snu, jer je njegov unutrašnji “Bare“ naposljetku uvidio da je bitka izgubljena, kako sa životom, tako i sa svime oko njega danas.
O njegovom opusu je izlišno govoriti, izlišno ga je spominjati, jer Bare je bio prvenstveno pjesnik naroda koji je izvrnuo svoju tmurnu utrobu kako bi preslikao ono što masu muči, pogoni/progoni, što je pokreće u nastojanju da napravi od svog života nešto. I u tome su se mnogi našli, mnogi koji su prepoznali u njegovim pjesmama, u njegovoj lirici, ne l’art pour l’art ili samo prigodno obračanje, ne samo riječi koje su lijepo legle na muzičku podlogu, u njima su pronalazili poruku, univerzalnu, ali i te kako personaliziranu.
Nije bio “radoholičar” kad se o albumima radilo, ali je zato svaki bio galaksija za sebe. I ponovo, vratimo se posljednjem, “Nuspojave“, albumu koji je svojim kontekstom, konceptom, a o kvaliteti da ne govorimo, donio duh prošlosti, ali ne pokriven nostalgičnom arhaičnom patinom, već angažirani moderni izričaj koji je svoje korijene našao u dubokoj rock prošlosti koju danas malo tko, ako itko eksploatira. (kad govorimo o Bari i njegovom opusu, ne smijemo oduzesti kredite Majkama, jer Majke su bend kojeg bi svaki izvođač želio imati uz sebe u studiju, ali i na pozornici!).
Glupo je govoriti da je Bare kad je usnio te večeri rekao ‘adio’, ali nije glupo to ‘adio’ smjestiti u kontekst njegovog života, jer je već više od dvadeset, pa i trideset godina to “adio” visjelo nad njegovom glavom.
Katkad stvarno, a moramo priznati, katkad i odglumljeno, ali ipak je visjelo!
Umorni rocker je sklopio otežane kapke, pa ako i nije izrekao te posljednje, iz cijelog njegovog života je jasno koje bi bile, umjesto ‘adio’, jebite se!
