‘Love hurts, love hurts’, pjevali su Nazareth u Tvornici Kulture sinoć, kao soundtrack mog života nedavno. Plodno tlo oko Samobora može cvitati nakon navodnjavanja mojim suzama posljednjih godinu i nešto dana; sada dolazi vrime suše na mom licu, a vlage samo tamo di triba.
Na jednoj stanici života iskrcani su putnici koji nastavljaju svojim putem, ukrcani su drugi koji idu u mom smjeru. Sretan nam put svima, a ja ću voziti oprezno.
Nisam radi toga birao Nazareth, već teške boje i teške note uz Negative Slug i Belzebong u Vintageu.
Većina vas nije čula za njih, ma što većina, skoro svi, pa sam ja tu da vam dočaram doživljaj. Opet ne kao fan, jer nisam više ničiji fan, gledam da budem svoj, ali sam junkie za glazbu, u nedostatku zdravijih opijata.
Moja drugarica Snješka (doktorica znanosti, molim lijepo) se ovoga puta osim kemije i psihoterapije u mom društvu, uhvatila fotoaparata pa ćemo uz riječi imati i slike, a bogami i ton.
Sidimo za prvim stolom izvan okvira koncertnog dijela Vintagea, u nadi da ćemo i odatle čuti i vidjeti sve. Mogli smo slobodno sist u obližnji Bikers club, i tamo su se zidovi tresli od našeg Negativnog sluge. Ili kako doslovni prijevod kaže: Negativni puž golać.
Ja bih često, kad bih vidio puža na cesti, podigao ga i prebacio do sigurnog. Ali odustao sam od toga; ko sam ja da minjam ičiji put i putanju i uskraćujem mu njegovo iskustvo?
Odavno više ni savjete ne dilim, osim ako me se pita.
Negative Slug, zagrebački bend kao pozdrav mom novom zagrebačkom životu, učinio je sve da preispitam svoju odluku i vratim se u Dalmaciju. Osim teških i sporih rifova, ispred nas je pjevač koji izgleda kao da se bori s išijasom, a zvuči kao da mu to nije jedini problem.
Ali za razliku od mog cmizdrenja, on je svoju terapiju i rast (grow) odlučio podijeliti s nama i svojim growlanjem. To je onaj duboki demonski glas koji, ako te probudi u 3.15 ujutro, znaš da nisi na dobrom mistu. Uzmi najosnovnije i bježi.
Evo ovdi i mali dokaz toga:
Ali dobro, OK, to se nekome sviđa, poznam barem jednu osobu, i ta je izašla na stanici jučer. A mene je za pohvalit što sam pristupio s radoznalošću.
Osim stonerskog doom rocka, tu je bila i kombinacija metala, thrash, power, progressive, low speed, litij, natrij, kalij, titanij, gadolinij, olovo, uran i plutonij metala, što bi bolje znala moja kemičarka Snješka.
Kako kaže jedan od onih mrguda s balkona u Muppet Showu, najbolji dio ovog nastupa bio je kada je završio. Ali publika je bila zadovoljna, hitna pomoć nije intervenirala i to je najvažnije.
Samo naprid momci, nemojte slušati mene.
Slijedi Belzebong.
Ja se sad ne mogu sjetiti jesam li čuo za njih ili ne, ali mislim da nisu nastupali na Bearstone festivalu kojeg volim (ali oni malo manje vole mene). Ime im odzvanja kao mash up Belzebuba i Bonga. A sve mi se čini da vole dobro zapaliti, jer lijepo se njišu na rifovskoj psihodeliji. Dobra vijest, nemaju mikrofon isprid sebe.
Nisam išao u školu plesa, ali sam na njihove melodije zaplesao i valcer i balet i sinkronizirano plivanje. Tara tara Ta Dum, tara tada, ta Dom. Tri gitarista i bubnjar isprid nas koji s dugom kosom ne prkose gravitaciji, već sve svoj prhut, uši i buhe bacaju na nas nesretnike. Basista i ritam nas voze, dok treći overthinka, filozofira i lovi krivine s gitarom iznad njih.
Uvjerite se ovdi:
Poljaci su, pa neće čitati ove moje gluposti.
Taman su punoljetni kao bend, s već 6 albuma iza sebe; posljednji, kako to i zaslužuje njihova publika, ima samo 4 pjesme, ali i 34 minute peglanja i buke.
Tri gitarista su mi ovdi ko tri mušketira, s najjačim oružjem među nogama koje probija i najsnažnije opne, zaštite i oklop. Nema puno stajanja, pauze, pa izgleda kao da je sve to jedna pisma, ali tim više, tim bolje; ko se uhvati u taj ritam, u tu veš mašinu, ne želi izaći, čak i da može.
Kada su posljednji put slavodobitno podigli gitare u zrak, krenula je iz zvučnika
“Roll another one / Just like the other one.”
“Don’t Bogart That Joint” od Fraternity of Man, pisma iz 1968., iz filma Easy Rider.
Šteta, jer mi smo htjeli još. Ali zato smo se i pobunili, glasali, vrištali kao mladi na prosvjedu u Francuskoj. I udovoljeno nam je. Vratili su nas u mašinu, upalili kratko pranje i nakon toga opet pustili Roll another one, kao da nema drugih pisama o pušenju na svitu.
Bilo je dobro, a to je uvik kada se ja isplešem ko da me nitko ne gleda.
Na izlasku sam prvoj nepoznatoj curi stavio ruku na rame i rekao joj glasom majke koja ohrabruje dijete:
“Bila si dobra večeras.”
Dok me gledala sa upitnicima iznad glave ostavio sam je s riječima:
“Hvala ti što si došla.”
Činim drugima što želim da se meni čini. Ni ona nije birala “Love Hurts”.
Hvala Vintage, Negative Slug i Belzebong.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.