Kawa Fest definitivno se promaknuo u jedan od najznačajnijih ljetnih glazbenih događaja u Dalmaciji pa ga niti privremeno premještanje iz Kave u prekrasni prostor Gradine nije previše poremetilo.
Gradina je možda imala svojih prednosti, ali i mana. Prednost je manji prostor, pa je publika zbijenija, kompaktnija ispred bine, zvuk je direktniji, a i blizu je centra, koncerti su ondje skoro svakodnevno i ljudi znaju kako doći i gdje parkirati.
No, Gradina ima i dosta mana: to što je u centru Solina skraćuje duljinu trajanja (mislim da je fajrunt morao biti u ponoć), tako da je roster festivala nužno manji (pao je s tri benda na dva), prostor Kave je nekako opušteniji, chill, nema gužve i da se još riješi problem parkinga, bio bi idealan baš za festivale.
Premda sam od nekih prijatelja čuo da je Gradina bolja od Kave, nisam u to uvjeren. Za festivalski osjećaj, tri benda po večeri, opušteniju atmosferu, Kava je savršena. Gradina je možda bolja za pojedinačne koncerte. I nadam se da će radovi, koji su ove godine uvjetovali privremeno premještanje festivala, biti gotovi do sljedećeg kolovoza i da ćemo se vratiti starom formatu.
Frane Mihalj i ekipa i ove godine su napravili jako dobar festival s jakim imenima regionalne i lokalne scene i dalje se profiliraju prema mainstreamu što im je, barem treće večeri festivala, donijelo potpuno popunjenu Gradinu i izvrsnu atmosferu.
Ove godine sam nažalost, zbog posla, opet propustio čak dvije večeri festivala.
Prvi dan nastupili su Justin’s Johnson, koji su na krilima novog, jako dobrog dvostrukog albuma, po riječima mog prijatelja Dinka, rasturili, a nakon njih svirali su Letu Štuke, bosanskohercegovačka glazbena institucija. Njih sam poprilično puta gledao uživo (zadnji put lani u Makarskoj na festivalu Modro i zeleno) i nijednom me nisu razočarali.
Drugog dana nastupili su Reoplan (dijele ime s pivom kaštelanske pivovare Familije koja zadnjih godina toči svoju Braceru na festivalu), splitski alter rock trio koji je nastup na Kawi zaslužio pobjedom na lanjskom Startu, a zvijezde večeri bili su Plavi orkestar, koji je, vjerujem, oduševio publiku svojim pop pjesmama i nostalgijom.
Treću sam večer ipak uspio doći i apsolutno mi je drago što sam mogao s ekipom podržati napore izuzetno vrijedne i snalažljive ekipe organizatora.
Prvi su nastupili Splićani Djigibaoo koji su na Kawi svirali 2023., premijerne godine festivala. Bilo mi je interesantno vidjeti u kojem smjeru je bend krenuo u međuvremenu, od radijskog hita ‘Sonja’ preko prvog albuma ‘Iz noći u dan’, do aktualne pjesme ‘Adio’.
Te prve godine djelovali su mi svirački uigrani, premda autorski nedorečeni, kao da nisu bili sigurni kojim pravcem krenuti, premda je bilo nekoliko izvrsnih pjesama, a publiku su bili rasplesali tada recentnom ‘Sonjom’, najvećim hitom benda.
Naravno da je publika i sinoć najbolje reagirala na tu pjesmu, ali Djigibaoo je pokazao da ima puno više toga u ponudi i, uz standardno čvrstu i preciznu svirku, imaju i ozbiljniji zvuk i nešto mračniju pozadinu od one u nekoliko poznatijih pjesama. Posebno me oduševio kraj koncerta s dvije najbolje stvari u kojima je međuigra dvije gitare, pjevača Petra i gitarista Antonia, te znatno ozbiljnija koncepcija i struktura pjesama pokazala put kojim bi bend u budućnosti trebao ići (sličnije ‘Sam u vodi’, Leta 3, nego ostatku materijala).
Prije toga zabavan trenutak bio je i izlazak na scenu malog Vite koji je stvarno u tih nekoliko minuta bio izvrstan frontmen. Petar pomalo scenskim nastupom podsjeća na Martyja McFlyja u prvom dijelu ‘Povratka u budućnost’ i eventualno bi mogao malo odbaciti opće mjesto koje rabe frontmeni rock bendova poput onog povika Este mi dobro?
Sve u svemu jako dobar nastup i izuzetno pogođen uvod u nastup Majki.
A Bare i Majke gledao sam poprilično često zadnjih nekoliko godina i nekako se uvijek potrefilo da bude u lucidnom i raspoloženom za svirku stanju (propustio sam koncert u Portu za koji su mi prijatelji rekli da je bio loš i na tragu njegovih starijih zbunjenijih).
I sinoć se već nakon uvodnih taktova vidjelo da je Goran u dobrom elementu. Komunicirao je s publikom kratko i zabavno, kako samo on to zna, držao sve konce u svojim rukama, a svirači, vrhunski uigrani pratili su Baru i kad bi malo ispao iz ritma.
‘Ljubav Krvari’ bila je izuzetna, psihodelični desetminutni bluz s izvrsnim Barinim ispovjednim tekstom, katartično je zvučala s međuigrom gitare Kruna Domačinovića, klavijatura Gojka Tomljanovića i slidea Davora Rodika. Ritam sekciju koju čine basist Mario Rašić i legendarni bubnjar Alen Tibljaš (od Laufera, Leta 3 do Parafa, svirao je u praktički svim važnim riječkim bendovima) nije bila samo ritam nego i temelj kuće koju su ostali gradili, ali i nadgrađe svojom inventivnom svirkom.
U prvom dijelu koncerta nizale su se uglavnom laganije, bluzom obojene novije stvari. ‘Odvedi me’, ‘Rođen za suze’, ‘Fantastična vatra’, ‘Put ka sreći’ bile su predivan uvod u drugi dio kad su Bare i bend pokazali zašto su jedno od zadnjih uporišta nepatvorenog rocka još od osamdesetih naovamo.
‘Budi ponosan’, ‘Teške boje’, ‘Vrijeme je da se krene’, ‘Mene ne zanima’, ‘A ti još plačeš’ i zadnja, ‘Ja sam budućnost’ pokazale su koliko je Bare svih ovih desetljeća (sad je već ušao u sedmo) nezaobilazna i jaka osobnost naše glazbe.
I tekstualno i glazbeno Majke su ipak vrh našeg rocka. A to su i sinoć dokazali. Bare i sa 61 godinom dokazuje da još želi, da još može. Vokalno ništa slabiji nego prije trideset godina, sada je i mudriji i skraćuje svoje nekadašnje monologe na kratke duhovite dosjetke i opaske, ponekad i publici koja je sjedila u zadnjim redovima dok su svi ostali na nogama plesali i skakali, a ponekad i iznenađeno kad je nepoznata djevojka skočila na pozornicu i ugrabila mikrofon. Iznenađenje nije dugo trajalo i nakon kratkog “otkud ti?”, Bare joj je dao da otpjeva s njim dva stiha prije nego su je zaštitari odvukli s pozornice.
Na kraju je Bare zahvalio publici i vratio se na jedan bis, recentniju i smireniju ‘Noćas prelazim rijeku’ i to je bio kraj lijepe večeri i četvrtog Kawa festa.
Nadam se da će peti biti još raskošniji i jači od prva četiri. A znam da su Frane i ekipa sposobni za to.
I ako ne izostane potpora lokalne zajednice imat ćemo dogodine predivan festival.
Do viđenja i slušanja!
foto albumi:
* sve fotografije: Boris Vincenzo Dalmatino/MLP-U
Djigibaoo / Split
osnovani 2021.
Petar Stolnik – vokal, gitara, Antonio Šabić – gitara, Ivan Malenica – bas gitara, Josip Brkljačić – bubnjevi
Goran Bare & Majke / Vinkovci
osnovani 1984.
Goran Bare – vokal, Kruno Domaćinović – gitara, Davor Rodik – pedal steel gitara, Mario Rašić – bas gitara, Alen Tibljaš – bubnjar, Gojko Tomljanović – Hammond orgulje, klavijature
