Kad govorimo o grupi If, teško se oteti dojmu koji neuvijeno kaže, katkad kreativni rezutati nisu proporcionalni popularnosti.
Pomalo smušena rečenica, ali ….
If je zapravo najcjenjeniji bend iz sedamdesetih koji nikada nije uspio postati velik, unatoč dobroj prodaji ploča i popunjenim koncertima koje su redovito održavali.
No, krenimo od početka.
If je bio jazz-rock bend oformljen 1969. u Engleskoj, a pojavio se kao prekooceanski odgovor na američke bendove Blood, Sweat & Tears i Chicago. Osim pristupa, osnovna razlika između njih i If-a bila je u tome što If nije imao trubu i trombon u postavi, ali je zato imao dva saksofona. U biti, If je bio bend za koncerte i vjerojatno jedini jazz rock bend u kojem su solo dionice imali ne samo vodeći instrumenti.
Na počecima postojanja susretali su se s istim problemima kao i pandani u Americi. Naime, kako su bili pioniri fuzije, bilo im je vrlo teško naći angažman u klubovima. Jer, za jazz klubove su bili preglasni, za rock klubove previše bluesy i jazz-orijentirani.
Bilo kako bilo, If je bio i ostao među poznavateljima glazbe tog doba kao jedna od najcjenjenijih grupa sedamdesetih.
If – “I’m Reaching Out on All Sides”
Povijest grupe If determiniraju dvije postave.
Izvorna postava, koju su osmislili utemeljitelji benda Dick Morrissey, koji je svirao tenor saksofon i flautu, i Terry Smith na gitari. Zanimljivo je napomenuti da su oba glazbenika prilikom osnutka benda imali iza sebe zavidne jazz karijere te su od Melody Makera proglašeni jazz glazbenicima godine.
Izvorna postava je još uključivala Davea Quincyja na alt i tenor saksofonu, Spikea Wella na bubnjevima, Lionela Grigsona na klavijaturama te Daryla Runswicka na basu.
Nakon osobnih promjena na samom početku, konačnu sedmeročlanu postavu If dobiva dolaskom J. W. Hodkinsona na vokalu, Johna Mealinga na klavijaturama, Jima Richardsona na bas-gitari i Dennisa Eliotta na bubnjevima.
Ovo je ujedno i najpoznatija postava, koja je na svojim leđima iznijela sav teret stvaranja i etabliranja grupe.
Bend je producirao njihov menadžer Lew Futterman, koji je već bio u poslu s glazbom, producirajući tadašnje zvijezde jazza i soula, braću Jacka McDuffa i J.J. Jacksona. Zahvaljujući njegovoj agilnosti, bend potpisuje ugovore kako za američko tržište, tako i za englesko, i time i europsko tržište.
If – “What Did I Say About the Box”
Stoga grupa svoj prvi album plasira istovremeno na oba kontinenta i na Otoku.
Album otvara “Reaching Out on All Sides”, bluesy tema na kojoj briljira vokal J.W. Hodkinsona. Rif koji nas uvodi u temu jedinstven je u svijetu rane fuzije jer izravno povezuje dva toliko udaljena glazbena pravca.
Slijedi osmominutni instrumental “What Did I Say About the Box”, u kojem se očituje filozofija If-a – svaki instrument ima svoju solo dionicu. Naravno, atmosfera je protkana Chicago zvukom i posebice vrlo “Jethro” flautom.
Album se nastavlja u frenetičnoj jazz rock maniri i ne posustaje kako u kvaliteti tako i u tempu. Jednostavno rečeno, album predstavlja najbolju moguću jazz kombinaciju ranog Colosseuma, Chicaga i Blood, Sweat & Tearsa.
Omot debut albuma, dobio je nagradu za najbolji omot godine.
Odmah nakon prvog uslijedio je drugi album, koji isto kao i prvi izlazi istovremeno u Americi, Engleskoj i ostatku Europe.
Drugi album logički nastavlja prvi i bez velikih potresa izričaj If-a napreduje prema zrelom jazz rocku.
If – “If” / full album
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
