Pamtit će se petak 21.06.2024 u povijesnim memoarima po više događaja.
Prvi službeni dan lita sunce bez kojeg nema života nam je besplatno dijelilo opekotine i melanome koje tek treba da se otkriju dermatološkim pregledom, na kojeg bolje da se odmah zakažete ako mislite za njega dobiti besplatni termin do Božića. Ipak za utjehu i koji stupanj manje nego dan prije pobrinila se ljetna magla sastavljena od fine pješčane prašine koja ulazi u oči i muči ko sitan kamen na dnu cipele Gibbonija.
Al šta nas brige, zatvorimo se u kuću, upalimo klimu na 20, otvorimo jeftinu pivu iz Lidla i pustimo da se vrti gramofon, sve dok se ne ugasi klima, zaustavi vrtiti gramofon, izdahne frižider, isključi internet…jer je na pola Balkana nestalo struje. I to baš kad smo mislili da smo slobodni i kako je super da imamo vjetrenjače po brdima koji nam daju energetsku neovisnost.
Dok sam se vozio kroz isključene semafore i promatrao novo stečenu snalažljivost vozača guštao sam u maštanju o pred apokaliptičnom stanju i zamišljao kako su nam ovo zadnji dani. Netko žuri vidit svoju familiju po zadnji put, netko bježi s posla, netko krade sa benzinske, netko izjavljuje ljubav ženi koju je ostavio prije 20 godina, a netko dostavlja picu i poštu, jer osim rada i moralnosti ne zna za svoje potrebe i osjećaje. A i familija mu je nekih 8000 km daleko.
Ako će nas i udarit meteor neka bude velik i precizan, da ne boli puno. A ova plava balotica u svemiru će se lako oporaviti od nas kroz par ijada godina, šta je to za nju.
Prestalo mi je biti zabavno kada su svi oko nas dobili struju, a ja i pasi se već satima kuvali u kući na katu u Kaštelima. Zimogrozan jesan, ali ne volim se baš biti žaba u loncu. To se nekako preživilo i bio sam spreman za noć.
U Kantunu Kulture u Trogiru se održavao drugi vikend i treća noć prvog po redu Trag Festivala.
Najavljeni su bili Klinika Denisa Kataneca, Ivan Škrabe, Šetači i Daria/Elektroniskon kao warm up na ovu vrućinu. Nažalost Klinika je morala otkazati, a nije mi baš ugodno to reći, na warm up stigao nisam, nego tek pred kraj Ivana Škrabe. Nije neko opravdanje, ali volontiram u jednoj krasnoj udruzi u Splitu do 21, pa sam odmah nakon toga pojuria barem ispratiti Škrabu.
Gitarista, sam na bini u maniri starih bluzera koji nema ni za cipele, lijepo je prebirao po žicama upotpunjavajući je muškim glasom i vlastitom poezijom.
Kasnije mu se pridružio drug Frane Duilo na gitari i Duilo Frane na klavijaturama. Čudno mi je da nisam ranije čuo za njega, ali evo sada jesam i upamtiti ću ga. Preslušavam akustični album iz 2018 „Dodirom Slobode“, koji jeste malo prespor za mene, ali to je samo moj površni osvrt.
Volim u ovim redcima izjavljivati gluposti u pokušaju da nekoga i nasmijem, pa ću reći da bi se Ivan Škrabe prije proslavio kada bi se preimenovao u neko zvučnije, umjetničko ime.
Ko bi se ikada volio pohvaliti sa: Hej, ja ti slušam Robert Allen Zimmermana?
Koga, čega, cimer fraja?
Bolje zvuči: Slušan Bob Dylana.
Isprike što nisam od početka slušao.
No, na Šetače sam tu bio na vrijeme. Ko bi propustio prigodu prisustvovati prvoj prvcatoj svirci potpuno novih Šetača koji ima manje originalnih članova od postanka nego AC/DC od 1980e?
No, Božo Gabrić je tu i rekao bih rado njegovi plaćenici, kada bi ih on imao odakle platiti, pa su tu bili Božo i 4 zaljubljenika u ono što on stvara i još nas 44 doli na podiju.
Od svih izvođača na ovom festivalu vjerujem da je tonac s njima imao najviše muke, jer ipak su tu dvi gitare, bubanj, bas i saksofon, a sam prostor nije baš rađen za rok svirke. Prije bi se košarkaška utakmica tu dobra odigrala, nego se mi nauživali milozvučnih tonova.
Ali s obzirom na upaljenu pećnicu vanka mogli smo biti sretni što nas struja izdala nije, frižider na šanku je bio lipo popunjen po pristojnim cijenama, a unutra nije bilo magle od dima cigareta.
Krenulo se sa prvom pjesmom prvog albuma, nastavila sa drugog pjesmom drugog albuma koji je tek u nastajanju.
Stručnijem oku i uhu nije promakla činjenica i dojam da im je ovo prva svirka otkad su se sakupili prije par mjeseci. A onome koji ih je prvi put slušao se možda baš činilo da je to taj zvuk koji se dugo i tražio.
Ipak malo je bilo ljudi koji nisu uživali i skakutali na svaki rif i refren pjesama kao ‘Razum’, ‘Cilu noć te tražim’, ‘Teatar Apsurda’ i meni najdraža himna fjake ‘Zadovoljstvo’. Čiji bih spot rado stavio ovdi ali ne želim da i ovaj portal ukinu kao moj You Tube kanal.
Odsvirana je i još jedna stvar sa novog albuma i lipo je čuti da se nisu odmakli od svoje originalne ideje punokrvnog rokenrola sa saksofonom i usnom harmonikom kojeg budimo realni nemamo gdje čuti na ovim prostorima.
Još je bilo zanimljivo i viditi da nakon oko ure koncerta Šetača dobar dio benda je ostao na bini guštajući u improviziranom jam sessionu kojem se i tonac pridružio na vokalu, što mu je sigurno bio i izazov i nagrada i kazna, da i on osjeti kako to gore zvuči.
Treća noć drugog vikenda prvog Trag festivala je iza nas, slijede:
The Marshmallow Notebooks, Gracin, New Gondoliers i Gardelino.
Dođite i podržite ogroman trud glazbenih entuzijasta pa da se ponovi i dogodine.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.