Na kraju “klasičnog” razdoblja progresivnog rocka podiglo se nekoliko hrabrih i predanih mladih umjetnika koji su bili toliko inspirirani zvukovima i stilovima koje su generirali njihovi avanturistički “preci” da su odlučili posvetiti svoje vrijeme i talente stvarajući vlastite romantizirane verzije proga.
Dakle, nakon što su sredinom ’70-ih pali od naklonosti koju je dugogodišnja glazba orijentirana na album doživjela (barem u svijetu zapadnoeuropskih i američkih glazbenih kritičara), počeo se pojavljivati novi takozvani “Neo Prog” podžanr progresivne rock glazbe. Albumi koje su izdali ovi poštovački imitativni sastavi stigli su s malo ili uopće bez pompe jer su jahali daleko ispod dominantnih strujanja mainstream glazbe. Iako su često eksperimentirali s istim novim instrumentima koji su iznjedrili New Wave i techno generacije glazbe, odlučili su ostati u okviru svojih uzvišenih inspiratora.
Nova generacija mladih koja je odrastala ’70-ih godina, odrastajući na kraju klasične prog ere, više se nadahnula eksperimentalnošću proga i bujnim zvučnim pejzažima, te fantastičnim temama pjesama ’60-ih i ’70-ih, nego novim stilovima popularne glazbe koja je zamijenila njihove prog heroje. To su umjetnici koji su se istisnuli u svijet u nastojanju da se izraze na načine svojih prog heroja. Zvukovi i stilovi “velike četvorke” (Yes, Pink Floyd, Genesis i King Crimson) i drugih sastava kao što su Emerson, Lake & Palmer, Jethro Tull,