Priča o grupi Osibisa je jedna veoma, veoma neobična priča, poglavito kad se zna koju je muziku njegovala, odakle su bili članovi, gdje su radili i u kojem su vremenskom kontekstu postojali.
Dakle, …
Osibisa je bio engleski afro-rock sastav, utemeljen u Londonu 1969. godine, od četvero afričkih i troje karipskih muzičara.
Bili su prvi afrički bend koji je stekao svjetsku popularnost, a priznaju ih kao utemeljitelje world muzike, odnosno kako bi kod nas rekli, etno muzike.
Priča o Osibisi započinje 1950. godine, kad saksofonista Teddy Osei, bubnjar Sol Amarfio i dvojac na flautama, Mamon Shareef i Farhan Freere, osnivaju Highlife bend pod nazivom The Star Gazers.
Bitno je odmah u startu razjasniti pojam “Highlife” muzike, jer je i te kako bitan za razumijevanje kasnijeg izraza benda dok je plivao progresivnim vodama.
“Highlife” je bio muzički pravac nastao u Ghani na početku dvadesetog stoljeća i brzo se proširio na manje-više sve susjedne države. U stvari, osvojio je cijeli kontinent, gdje je bilo civilizacije, normalno. Karakterizira ga specifičan zvuk jazz truba i par gitara koje vode bend. S razvojem tehnologije, ne libe se upotrebe novih instrumenata, kao što je, na primjer, bio sintesajzer.
Vjerojatno se već pitate o čemu se radi i kakve veze ima Ghana s početka dvadesetog stoljeća s undergroundom sedamdesetih?
Ima i te kako ..
Dakle, ekipa se odvaja od ogromnog sastava i s braćom Osei oformljuje novi bend Comets. Čak imaju hit. Te daleke 1958. godine, stoluju ondašnjim listama s hitom “(I Feel) Pata Pata”
Osibisa (Comets) – “[I Feel] Pata Pata”
Priča se nastavlja 1969. godine u Londonu, kad Osei dolazi na muzički studij, u sklopu vladinog programa obrazovanja talentiranih ljudi. Po samom dolasku susreće Sol Amarfija koji svira bubnjeve i Mac Tontoha na trubi. Trojka se pridružuje Spartacusu R-u iz Grenade koji svira bas-gitaru i svoj stil je potpuno podredio afričkim udaraljkama, Rogeru Bayleu iz Trinidad i Tobaga na klavijaturama i napokon, Wendelu Richardsonu iz Antigve na solo gitari.
Posljednji član koji se pridružio je bio Asisi Amao iz Nigerije, koji je donio u bend još dvije ruke za udaraljke, a uz to izvrsno svira saksofon.
Osibisa je bila rođena.
Inače, prema izjavama članova grupe, ime Osibisa dolazi iz lokalnog izraza, koji u nešto slobodnijem prijevodu znači “prepletanje ritmova koji eksplodiraju u sreći”.
U stvari, “osibisaba” je na Fante jeziku riječ za “Highlife”.
Prvi album su pripremali pune dvije godine.
Za to vrijeme su non-stop na turnejama, a 1970. godine im izlazi prvi i veoma uspješan singl “Music for Gong Gong”, s kojim su skrenuli pažnju muzičkog svijeta na sebe.
Osibisa – “Music for Gong Gong”
Kao što je već jasno, a i sami članovi su opisali ove početke kao fuziju afričke, karipske muzike i jazza, rocka, latina ili salse i R&B-a.
Tu, 1970. godinu provode na turnejama, neočekivano nastupajući ispred iznenađujuće velikog broja posjetilaca. Zbog iznimnog uspjeha, turneja se proširila na Japan, Australiju i dakako Afriku.
1971. godine napokon izdaju prvi album, jednostavno nazvan po imenu grupe. Pored van serijske muzike, album donosi još jedno remek-djelo, omot ploče, dizajniran od tada mladog i perspektivnog umjetnika, Rogera Deana.
Omot je donio i zaštitni znak benda, u obliku letećih slonova.
Od samog početka album ide svojim stazama, i uvodna “The Dawn”, koja započinje s plemenskom ceremonijom, uz pozadinske šumove i zvukove džungle, prelazi u blend Hendrixa, Santane, Boba Marleya, R&B-a, jazza i dakako, u to vrijeme nezaobilazne psihodelije.
Osibisa – “The Dawn”
Dakako, album ih lansira na sam vrh ondašnje progresivne scene i donosi im rijeku sljedbenika.
Drugi album, “Woyaya”, izlazi iste godine i najavljuje zaokret prema još progresivnijim vodama. Manje-više, svi koji su pratili bend ili ga još uvijek prate, slažu se u jednome. “Woyaya” je vrhunac Osibisinog stvaralaštva.
Pored zadržavanja atmosfere prethodnika, i s korijenima u ritualnom zvuku afričkih plemena, klavijature dobivaju značajno mjesto i time zaokružuju muzičku sliku.
Pogotovo je impresivan završetak albuma, u temi “Woyaya”, gdje uz prekrasnu zvučnu pozadinu izviru riječi teksta “We are going, Heaven knows where we are going”, riječima kojima ne treba nikakvo tumačenje.
Osibisa – “Woyaya”
1972. godine izdaju svoj, komercijalno, najuspješniji album, “Heads”. Komercijalni uspjeh dakako nosi u stvari singlica “Che Che Kule”, te ga drži tjednima na raznim top listama.
“Heads” je ujedno i posljednji album koji nosi oznaku psihodelično/progresivnog.
Osibisa – “Che Che Kule”
Dakle, album “Heads” je zaokružio, nama interesantnu, prvu fazu stvaralaštva Osibise i isto tako otvorio širom vrata muzici iz drugih područja na rock teren.
I tu otprilike završava interes prog komune za ovaj bend, jer uplovljavanjem u mainstream/komercijalne vode, grupa gubi armiju underground sljedbenika i, dakako, svojim nestajanjem s underground scene, zauzima mjesto na komercijalnom tržištu, postajući dobro prodavani brand popularne muzike.
1973. godine Osibisa izdaje četvrti album “Happy Children”, kojeg nose dva singla, “Adwoa” i “Happy Children”.
Osibisa – “Happy Children”
“Osibirock” se nadovezuje na prethodnika i donosi svoj single na top liste. “Who’s Got the Paper” se penje na top liste i grupi donosi priznanja širom svijeta.
Osibisa – “Who’s Got the Paper”
1975. godine Osibisa izdaje svoj najbolji post-psihodelični album “Welcome Home”. Mimo potpune komercijalizacije izraza, Osibisa u fragmentima zadržava svoj izričaj u atmosferi prvih albuma.
Album nosi istoimena “Welcome Home”, koja na topao i nadasve impresivan način opisuje svu čežnju i patnju života u tuđini i dakako, nikad ugaslu nadu za povratkom.
Možda nezasluženo, kompozicija pada u drugi plan pored planetarno popularne “Sunshine Day”.
Pokušajmo ispraviti nepravdu i poslušajmo je.
Osibisa – “Welcome Home”
1980. godine Osibisa nastupa na koncertu u čast nezavisnosti Zimbabvea, a 1983. godine snima video u Marquee Clubu u Londonu.
Razne inkarnacije nastavljaju s lansiranjem albuma sve do današnjih dana.
Pretumbacije u muzičkoj industriji, dominacija punka i diska, bacaju grupu u drugi plan i, dakako, pada prodaja ploča. To neminovno donosi raskide ugovora, pa band luta plitkim vodama muzičke baruštine. Vraćaju se u Ghanu da bi napravili studio i kompleks kazališta, kojim pomažu kulturu Ghane i mlade umjetnike.
Osibisa u nekim inkarnacijama djeluje do dana današnjeg. Od prvobitne progresivne muzike nije ostalo ništa.
Dakako, u Gani bend ima status ikone. Čak ih je predsjednik Jerry J. Rawlings svojevremeno odlikovao za zasluge.
I na kraju čisto retoričko pitanje.
Gdje smjestiti Osibisu?
Činjenica je da su na prva tri albuma bili psihodelični bend umočen u progresivne vode. Činjenica je da su cijelo vrijeme u svojoj muzici naglašavali svoje afričke folk korijene. Isto tako je i činjenica da su u toku karijere imali hitove na top ten listama, rezerviranim za komercijalne izvođače i bendove.
Njihov stil je imao ogroman utjecaj na kretanje prvobitnih verzija etna u Europi, a utjecaj koji su imali i još imaju u Africi se jednostavno ne može mjeriti, niti ičim usporediti.
Javna je tajna, a i producent Ace Ghanaian, koji producira Hammer of The Last Two (Edward Nana Poku Osei), je javno izjavio, da je najprodavaniji Highlife album svih vremena, inspiriran jednom jedinom temom, a to je bila “Welcome Home” od Osibise.
Čak i Uriah Heep nije mogao odoljeti magičnom zovu afro sounda, pa su afro udaraljke integrirali u svoj veliki hit “Look at Yourself”.
I kad o velikim hitovima govorimo, za kraj planetarno popularnu “Sunshine Day”.
Osibisa – “Sunshine Day”
Kao i svi bendovi u to vrijeme, tako je i Osibisa polagala veliku pažnju omotima albuma. Tako je omote prva dva albuma i logo napravio progresivni umjetnik Roger Dean.
Oni su donijeli zaštitni znak grupe, leteće slonove.
Treći album, “Heads”, radi Mati Klarwein, koji je odradio Santanin “Abraxas” i Miles Davisov “Bitches Brew”, što je i te kako vidljivo na samom omotu.
Interesantno je da se Osibisa vratila izvornom dizajnu omota i to albumom “Osee Yee”, kojeg je odradila Freyja Dean, kćer od Rogera, koji je napravio prva dva omota.
Od tada grupa upotrebljava samo taj logo i stil.
Nakon svih ovih godina, jasno je da je Osibisa bio dobar bend, zaslužili su posebno mjesto u muzičkoj povijesti. Sama činjenica da su širokom auditoriju približili afričku verziju rock muzike stavlja ih u povijesni kontekst s ostalim velikanima tog razdoblja.
Odoljeti zamamnom zvuku psihodelije uz šumove prirode nitko nije mogao, kako onda, tako i danas.
Za Osibisu dovoljno, a vjerujem i za sve nas!
Eto!
P.S. – ova je objava posvećena Frani Zankiju, i to radi jedne slike iz rane mladosti. Naime, sjećam se, kad sam prvi put bio kod njega, a bili smo susjedi u Novom Naselju, ušao sam u njegovu sobu i ostao, paffff.
Cijeli zid sobe je bio slika omota albuma “Woyaya”.
Bilo je više nego impresivno.
Postoje slike koje ostaju za cijeli život, i to je bila jedna od njih.