Za početak moram kazati da je Kries bend na čijim sam koncertima u životu najviše puta bio.
Još otkako su Legen svirali u Kazalištu lutaka, Podrumima Dioklecijanove palače, prolazili sve stilske i manje žanrovske promjene, od klasičnog gothic ethno benda (još prije one „Ethno ambient live“ kompilacije sa Svilenkom sa zlatom) preko mračnije plesne etno EBM faze (prvi album s Kolom i Paunom), te približavanja današnjem stilu Kriesa na drugom i zadnjem albumu „Legena“ odakle korijen vuče legendarna „Zumba“ s kojom završavaju skoro sve koncerte dva desetljeća.
Kries nije previše produktivan bend i izdali su u dvadeset godina tek tri albuma od kojih pjesme s „Kocijana“, iz 2008. i „Sela na okuke“ iz 2016. čine okosnicu skoro svih im koncerata.
Tome je sigurno kumovalo i dugotrajno izbivanje frontmana i duhovnog vođe, karizmatičnog pjevača Mojmira Novakovića, iz ovih krajeva i njegov život u Velikoj Britaniji, no i on se vratio, pa je primjetan porast koncertne aktivnosti benda zadnje dvije godine.
Nadamo se da će to pratiti i diskografska aktivnost, premda tomu još nema neke velike naznake.
No, unatoč tome Mojmir je s bendom kroz cijelo to vrijeme održavao kontinuitet na izvanrednom Ethnoambient festivalu u Solinu koji je potrajao punih 19. sezona sve do 2016., a kojemu je Mojmir s još par suradnika bio duša i srce.
A nagledali smo se za to vrijeme predivnih nastupa naših i svjetskih izvođača u jednom od najljepših prostora za koncerte u našoj zemlji.
Moram reći da mi je preuređenjem Gradina izgubila dio duše, no i dalje ostaje idealan koncertni prostor za izvođače s etno prizvukom poput ovogodišnjeg koncerta Rundeka i ekipe.
A Frane Mihalj je ovoga ljeta, na drugom izvanrednom prostoru, u kavi pored izvora Jadra, na Kawa festu, na jednu večer pokušao rekreirati Ethnoambient pozvavši u istu večer koprivnički Ogenj, istarsku Veju i, naravno, Kries.
I to je bilo predivno prisjećanje na onu večer kad je Mojmir sa Seckuom Keitom i njegovim udaraljkašima svirao „Zumbu“ na zadnjem Ethnoambientu.
Dakle, shvatili ste, Kries je nešto više od običnog benda za potpisnika ovog teksta.
I zato, svaki put kad mogu, nazočim i radujem se njihovom koncertu.
Ovoga puta radost je bila potpuna jer su Mojmir i ekipa prvi put nastupali u predivnom novom klubu Porat.
Prije Kriesa bili su najavljeni ženski vokalni sastav (jal je klapa, jal je zbor) Tempet iz Makarske s instrumentalnom pratnjom benda Điger.
S nekih pola sata kašnjenja od najavljene satnice (publika u Splitu navikla je kasniti, jer koncerti nikad ne počinju ni blizu od najave, često i po sat i više, a to bi trebalo ukinuti, jer nigdje u svijetu nema takvog glupog običaja), dok su se ljudi polako okupljali u prostoru kluba, Tempet su izašli na pozornicu i a capella otpjevali prvu stvar u stilu bugarskog zbora Mystery of Bulgarian Voices, a onda još jednu uz instrumentalnu pratnju koja je podsjećala na Lisu Gerrard i Dead Can Dance.
No onda je za mene uslijedilo malo razočaranje jer, su skoro sve ostale kompozicije bile nekakve soft jazz obrade narodnih pjesama i napjeva iz svih krajeva naše domovine, ali i regije.
Bilo je to jako dobro odsvirano i otpjevano, no nekako za nezahtjevniju publiku, posebno nakon onako furioznog i izvrsnog početka.
Čini mi se da bi se uskoro (nedavno im je izašao prvi album) morali odlučiti koju će glazbu svirati, komercijalniju sa soft jazz obradama, ili malo više poslušati Dead Can Dance i Bugarke, pa se odvažiti na nešto neizvjesniji, ali glazbeno izazovniji korak.
A onda su nakon vrlo kratke pauze na scenu stupili Kries.
I odmah krenuli standardno, od laganijih stvari prema žešćima. No, ovoga puta nije bilo nikakvih problema sa zvukom.
Kao što sam već napisao u prikazu koncerta Partibrejkersa, Porat ima izvrsno ozvučenje, a i sam prostor je vrhunski zvučno izoliran i klimatiziran.
Kad je Lepi Juro počeo kries nalagati, publika je već počela padati u hipnotički trans kojega koncerti Kriesa uvijek izazivaju, a na „Selu na okuke“ trans se počeo produbljivati.
I Mojmir s novom frizurom i ritam sekcija (vjerojatno najzaposlenija u državi – bubnjar Ivan Levačić svira s basistom Konradom Lovrenčićem i u Chuiu, ali i Abopu, dok Konrad svira i u Elementalu i još ponegdje, a tu su i udaraljkaš Krešimir Oreški, gajdaš Andor Vegh, gitarist Erol Zejnilović i na lijerici i drugom vokalu Ivo Letunić) i gitarist koji se ponešto više razmahao na solima nego na prethodnim koncertima (ili se samo više i bolje čuo zbog dobrog razglasa i ton majstora), bacili su i mene u lagani trans, posebno na pjesmama „Buj Buja“, „Sito to“, „Kočarina“, a sve je kulminiralo desetominutnom izvedbom možda i najbolje skladbe im „Dodole“, nazvane po staroslavenskom bogu kiše.
Skladbe su odlazile u čistu psihodeliju, vokalno i instrumentalno i nazočili smo šamanskom zazivanju kiše, kao što smo prije toga suosjećali s nejakim Ivom kojeg majka ženi, plašili se Buj buje i slušali svađu Vile i orla u „Kočarini“ koja je bila drugi vrhunac večeri.
Sva je publika plesala plemenske plesove, a i ja sam se pridružio s poluozlijeđenom nogom.
Na bis su odsvirali staru „Legenovu Zumbu“ koja je svaki put malo drugačija i koja je i ovaj put bila i mistična i zabavna i vesela, psihodelična, a na kraju i tužna i završili u mirnom tonu, a na samom kraju Mojmir je zazvao Boga i poželio da se opet nađemo negdje kako već to uvijek i napravi.
Jedina šteta bila je relativno osrednji broj posjetitelja, jer je ovo bio jedan od najboljih i najinspiriranijih koncerata Kriesa u zadnjih nekoliko godina (a nije da ih se nisam nagledao).
Još jedan veliki plus za Porat i za bend.
Do čitanja!
foto album:
* sve fotografije: Jelena Rogošić/MLP-U
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala