Već je poznato da je odlazak na Barin koncert lutrija. Teško da može napraviti „prosječno“ dobar ili „prosječno“ loš koncert .
Ili su tarapana/odlični (suzama sam lijepio tapete!), ili su očajni/loši, (jebeš koncert kojem je tonska prova najbolji dio!), i to je to!
(iako bi se kod Bare dalo razglabati o tim terminima, ali o tom nekom drugom prilikom!)
Zašto je tome tako, i o tome bi se moglo danima i ništa suvisloga zaključiti, stoga, jedino moguće je „uhvatiti trenutak“ i donijeti ga kakav je bio.
Klub Porat je u rekordnom roku stekao glas i status koncertnog prostora, kako s izborom koncerata, tako i sa samim prostorom u kojem se održavaju.
Napokon je Split dobio ono što je trebao imati davno, davno prije, ali, …. , bitno je da se na muzičkoj karti Hrvatske ime Split više ne piše split!
Dunque, kao predgrupa su nastupili domaći, Stereotrip. Nezahvalna uloga koja je inače pravilo na koncertima velikih grupa, ovaj put je donijela neočekivane rezultate (bar meni koji ih ne poznajem!).
Uigrani kvintet je elegantno prošetao svojim opusom i donio jednu novu komponentu na domaćoj sceni, neuobičajeno sklopljene kompozicije, na način koji se i vani ne viđa često. S dvije gitare i karizmatičnim basom dominirali su svojim vremenom, a publika ih je očito poznavala, tako da je interakcija bila na visini, što jest, moramo priznati, neobično za predgrupu, (bar u našim vremenima, jer nekada davno, znalo se dogoditi da predgrupa preotme show glavnima).
Nakon stanke za pripremu pozornice, uz gromoglasno oduševljenje, počele su Majke i slijedio ih je Bare.
Grmljavina koja je stizala s pozornice instant je pokrenula masu u gledalištu. Bio je to idealan trenutak, već na samom početku, da se koncert pretvori u opću tarapanu i da napokon ona izlizana i otrcana fraza „koncert za pamćenje“ dobije svoje puno značenje.
Svi parametri, ako ćemo se matematički izraziti, su bili tu!
Ali ne i Bare!
Od početka koncerta je nerazgovijetno mumljao, katkad preskačući cijele fraze ili pak izgovarajući stihove toliko nerazgovijetno, da su samo oni koji ih znaju napamet mogli shvatiti što govori. Da, govori, jer od pjevanja je na koncertu bilo veoma malo ili ništa.
Baru sam gledao nebrojeno puta, puno je koncerta otišlo u vjetar radi njega, ali ….
S druge pak strane, vječno dobre i nikad loše Majke su pošteno odradili svoj posao. Iako rutinirano, bili su kao i uvijek na nivou na kojem se čovjek zapita, tko je u ovoj priči David, a tko Golijat?
Za vrijeme njihovih instrumentalnih dionica, jednostavno se zatvore oči, otplovi, … , u neki bezvremeni vakuum, gdje ne postoji dvorana, ne postoji pozornica, ne postoji ništa oko tebe, samo korteksu mila grmljavina i sinkronizirani huk moćne lavine.
Ne znam otkad Kruno to prakticira, ali na koncertu je na veoma mnogo kompozicija svirao akustičnu gitaru (dakako, „ubodenu“), i to je donijelo jedan novi kolorit koncertu.
E sad, možda zvuči kao hereza, ali, premještajući time zvučnu sliku na neka druga polja, i uz Barino nerazgovijetno (skoro tantričko) mumljanje i bauljanje po pozornici, dobilo smo psihodeličnu komponentu, koja doduše nije nepoznata bendu, ali ovaj put je poentirano na njoj.
Drugim riječima , koncert se pretvorio u „psihodeličnu misu“ (op.OV!).
To je kontekst koji je eventualno mogao spasiti koncert od fijaska, da, opet, nije bilo Bare.
Naime, nakon dvije trećine koncerta je jednostavno napustio pozornicu i nije ga bilo desetak minuta . Majke su odsvirale kompoziciju do kraja, i bila je to neugodna pauza …., da bi na samom kraju koncerta, ponovio isto.
Prije kraja kompozicije je napustio pozornicu i nije se više vratio.
Majke su jedan po jedan odlazili s pozornice, bisa nije bilo …
Znam, uvijek se reče, Bare je Bare, i kao takvog ga treba prihvatiti. Najmanji problem u tome, kad bi postojao neki minimum „performansa“ do kojeg ide, ali, nažalost svjedoci smo da se ta granica pomiče i ispod nekog minimuma.
S druge pak strane, glavni „igrač“ koncerta, publika je bila ta koja je nosila, odradila i „odradila“ koncert.
Više je refrena otpjevala nego sam Bare, više je pridonijela da se atmosfera u dvorani održi nego sam Bare.
Splitska (ali i šibenska) publika voli Baru, i ne smeta joj Bare u bilo kakvom lošem izdanju, jer voli njegovu muziku. Posebno tekstove koji zadiru u svakodnevnicu na ne baš lipi način, otvarajući stihovima ne samo tegobe i strepnje autora, već i naše živote.
Po tome će Bare i ostati upamćen.
E da, i po odličnim i lošim koncertima isto tako!
foto album:
* sve fotografije: Music LP-Underground
foto album:
* sve fotografije: Jelena Rogošić/MLP-U