Veoma se rijetko događa da nisko budžetski filmovi prežive par sezona, a kamoli da svoj život protegnu na preko dva stoljeća. Na prste jedne ruke bi ih se moglo izbrojiti, a jedan od njih je i „This Is Spinal Tap“
Kad je snimljen, daleke 1984. godine film nije pobudio nikakav interes. Status mu je bio u rangu smeča, te je ubrzo po lansiranju ostao u specijaliziranim ili bolje rečeno, opskurnim dvoranama u Americi. Sudbina mu je bila zapečaćena, toga su bili svjesni i sami akteri ovog „neuspjelog pokušaja”.
No, taj „neuspjeli pokušaj“ je stjecajem okolnosti stigao i na VHS kazete, koje su u to vrijeme počinjale svoju dominaciju medijskim tržištem. I priča o rock feniksu se počela ispisivati.
Polako, ali doslovno bolno polako, godinama, „This Is Spinal Tap“ pridobiva publiku, gradi svoj status, da bi novo stoljeće dočekao kao kultni film.
Pa o čemu se pobogu radilo, kad je lansiranje i prvi život trajao koliko i šibica na vjetru, a potom se oko njega „zavrtilo“ bogatstvo?
U prvom redu, „This Is Spinal Tap“ nije veliki film, bar ne po mjerilima današnje kinematografije i doslovno spada u kategoriju u koju ga je svrstao prvi susret s publikom i kritikom. No, film posjeduje druge kvalitete i u mnogo čemu je pionirski.
Krenimo redom.
Prvobitno i originalno ime filma je bilo „This Is Spınal Tap: A Rockumentary by Martin Di Bergi“. Ovo već nešto govori. Dakle u originalu se radilo o “dokumentarcu” kojem je tema bend, rock i zbivanja oko njega. No, film je prepun satire i briljantno donesenih situacija iz života „rock zvijezda“, te se time svrstao u red filmova koji danas nose zajednički naziv „ mockumentary“ (“mock” je izraz za zafrkanciju, “dokumetary” dakako, za dokumentarni film)
Dakle imamo „dokumentarni“ film koji je u stvari igrani film i izlaže sprdnji život rock zvijezda na katkad satiričan, katkad ipak na onaj realno/gorki način, tako da u biti, kad se film odgleda s razumijevanjem, ostaje gorak okus u ustima i pitanje, da li su ovo bili stvarni životi naših idola?
No, kao i sam život, prča o filmu i njegovim akterima ide dalje. Kako je film pojavom na VHS kazetama počeo stjecati sljedbenike, filmski bend se okuplja u stvarnosti i pod imenom Spinal Tap počinje s nastupima. Iako su svi potekli iz komičarskog miljea, ali s predznanjem o sviranju, band bez problema i na stvarnoj sceni počinje knjižiti poene. Tomu je pomoglo i izdanje muzike iz filma koje je lansirano kao zaseban album. Čak je omirisao i neke top liste.
Sam bend je nastupao diljem kontinenta, pa i u Europi, a bio je gost mnogih otvorenih festivala, gdje je bez izuzetka izazivao euforiju. (nije tajna radi čega!)
Postojanje rock banda Spinal Tap u stvarnosti je vuklo mnoge legalne bitke. Jedna od njih je bila tužba benda koja je krenula prema izdavačkoj kući po pitanju tantijema. U tužbi su tvrdili da ih je diskografska kuća oštetila za 400 milijuna dolara. (Bogami lijepa suma za nepostojeći bend). Kako je sve skupa završilo, ne znam, vjerojatno van sudskom nagodbom. (o ovom više ovdje!)
U novom stoljeću Spinal Tap je aktivan, ali i članovi na solo planu. Prije par godina Derek Smalls je izdao solo album “Smalls Change (Meditations Upon Ageing)” na kojem sudjeluje cijela plejada eminentnih muzičara, što ukazuje u biti koji ugled uživa brand „Spinal Tap“.
(Lista muzičara koji su im se pridruživali na pozornici je više nego impresivna, David Gilmour, Jeff Beck, Steve Vai, Joe Satriani, Steve Lukather, Mick Fleetwood, Cher, John Sinclair, ….. )
Film „This is a Spinal Tap“ je napokon dobio zasluženo priznanje. Pored onog komercijalnog, 2002. godine američka nacionalna kulturna riznica Library of Congress ga je uvrstila u svoj katalog uz obrazloženje da je “culturally, historically, or aesthetically significant“, dok je 2016. godine od strane filmske kritike proglašen za jednog od “52 Must-See Movies”, opisujući ga kao “one of the single most influential movies of the past thirty-five years” i dakako, napokon mu priznavši status prvijenca novog smjera ili kako je službeno napisano “effectively launched a new genre—the mockumentary”.
Za jedan film koji je bio pokopan nadugo nakon lansiranja, niti malo loše.
I mala opservacija na kraju, film „This Is Spınal Tap: A Rockumentary by Martin Di Bergi“ je praktički doživio istu/sličnu životnu putanju kao i film „Idiocracy“.
O njemu drugom prilikom.
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Kontakt”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Kontakt” page, and I’ll delete this video immediately.
