Sultan of Swing su se vratili u Split!
Ovaj put u Ovčice i ovaj put, za razliku od gostovanja u O’Hari prije godinu i po dana, pred prepunim auditorijem.
Odaziv publike je možda iznenadio i same organizatore, ali ajmo s pričom od nekog početka.
Sultans of Swing ili punog naziva Sultans of Swing – Dire Straits Revival Band je tribute band grupe Dire Straits.
Kako grupa Dire Straits ne postoji već oho-ho godina, nije ni čudno da na sceni u nas egzistira nekoliko sastava koji svoju scensku prezentaciju oslanjanju u potpunosti na opus benda.
Nisam slušao, ni gledao ostale bendove, dok mi je sa Sultans of Swing ovo drugi susret.
Bez namjere da se ponavljam, sve što je napisano u prvom osvrtu koji je nastao na koncertu O’Hare, vrijedi i možete ga pronaći ovdje!
No ovaj koncert je ipak donio neke razlike i njih ću se “uhvatiti” ovom prilikom.
Sultans of Swing su bend kojeg čine vrhunski profesionalci, ljudi koji znaju što drže u rukama ili po čemu “lupaju“.
Bez obzira na godište, neumitno je tokom svirke na površinu isplivavao taj odnos spram muzike, pa makar i komunikacija očima bila ono na što se oslanjanju prilikom izvođenja.
Juraj Belković, solo gitara i vokal, je bio u elementu, jer ipak, ispred sebe je imao (pre) pun prostor i štoviše, prostor popunjen ljudima koji su znali što slušaju.
Shodno tomu je i bila komunikacija.
Iako u biti autorski orijentiran, Belković bez srama isporučuje Knopflera u najboljoj copy-paste maniri. Iako manira, ipak donosi nešto u njegovoj svirci, ma koliko se note poklapale.
To nešto je ono što je obojilo i koncert u O’Hare i ovaj u Ovčicama, razumijevanje esence kompozicije Dire Straitsa i njeno izlaganje.
Ivan Vranješ na ritam gitari i povremeno solo, je odradio svoj dio dobro, ako ne i više od toga. Prateći Juraja i povremeno uskačući solo dionicama pokazao je što zna i ostavio (impresivan) dojam.
Ritam sekcija je bila striktno u službi kompozicije i pjesme, te Dado Belković nije odskakao svojim basom, već se jednostavno uklopio i to je OK, jer Dire Straits su ipak band koji počiva na gitari.
Druga polovina ritam sekcije, mladi Antun Profeta je pak priča za sebe. Vjerujem da je teškom mukom zaključao zvijer u kavez i ključ bacio daleko od dohvata večeri.
Ritmički prateći kompoziciju nije odskakao kao ni Dado, ali u zraku je cijelo vrijeme visjelo ono, “da je bilo malo!“. I ponovo, Dire Straits nisu takav bend. (šteta!).
Mislav Pavin se priključio bendu na pozornici kad je koncert već dobrano odmakao i svojim je klavijaturama lijepo podcrtavao atmosferu, kad god je mogao (ne zaboravimo da su prva dva albuma Dire Straits snimljena bez klavijatura!)
Repertoarno, bend je pokrio cijelo djelovanje grupe koju svira i što se toga tiče, svi su bili zadovoljni.
Vrhunac ili vrhunci večeri, jer bilo ih nekoliko, na samom početku “Once Upon a Time in the West “, neizostavna“Sultan of Swing” i meni posebno draga “Private Investigation”, koju je bend izveo u furioznom tempu i zapalio publiku.
No ta numera nije bila jedina koja je zapalila publiku, jer u biti to je bila svaka koja je došla s pozornice.
I kao bis, bend je ponovio “Sultan of Swing“ i to je bilo to.
Puna dva sata nabrijane atmosfere i ugodnog druženja.
E sad, produkcija, zvuk …
Ovčice su veoma nezahvalan prostor kad o zvuku govorimo. Izuzev komornih nastupa, manje više svi nastupi grupa koje su crpile kilovate iz Peruče, su imali neuralgičnu točku.
Zvuk!
Uz sva nastojanja organizatora, ma koliko bio dobar, zvuk je ipak bio ispod nivoa kojeg je sam organizator postavio kao cilj održavanja koncerata, a to je revitalizacija koncertnih aktivnosti u malom klubu.
Nije tajna da je kvaliteta zvuka proporcionalno vezana za uložena sredstva i ovaj put očito organizator nije štedio. Angažirao je vanjske suradnike i samim izborom pogodio u „sridu“.
Ivan Cinotti, Cima, je sa svojim suradnikom Stipom Validžićem obavio lavlji dio posla i debelo je zaslužan što je sve ispalo kako je ispalo.
Ovakvu produkciju Ovčice do ovog koncerta nisu vidjele i u tom grmu leži još jedan zec, kojem se ne smije dopustiti da pobjegne.
Kako je zvuk bio ravnomjerno distribuiran cijelim prostorom, tako je publika koja je bila u pozadini jednostavno ostala tu gdje je, a to je značilo, prilivom novih, pakovanje do statusa sardine!
Balans zvuka, artikulacija zvučne slike i sama jačina su bili pogođeni i očito je da se minuciozno pristupilo, kako angažiranju opreme, njenom rasporedu, tako i tonskoj probi koja je, koliko sam uspio vidjeti, pokrila sve aspekte koncerta i prije njegovog početka.
Nadam se da će ovu formulu koristiti i u budućnosti, jer ako je suditi po svemu, ovo je tim koji utrku dobiva, čemu ga mijenjati!?
I na kraju ono najvažnije, publika.
Od prvih nota prostor unutar i van kluba je bio dupkom pun i zahvaljujući dobrom i ravnomjernom zvuku nije bilo osipanja, a kako je u toku koncerta pristiglo još ljudi, time se stvorio nesvakidanji ugođaj velikog koncerta u malom prostoru.
Znajući repertoar benda i znajući u biti svaku notu koja je dolazila s pozornice ili koja će doci, publika je bila taj igrač koji je događaj sveo na praznik za dušu i srce.
Sve skupa, početak sezone u Ovčicama je krenuo u velikom stilu!
Čekam nastavak!
