Počeo je ST-@rt!
Judino drvo je ugostilo prvi val mladih snaga. Pred pristojno popunjenim gledalištem, na pozornici je prodefiliralo šest grupa.
Sve odreda su se predstavile svojim, autorskim radovima, te već od te činjenice moramo ovoj manifestaciji dati pozitivnu ocjenu. Daleko od toga da nisam želio čuti kako bi zvučali rock standardi u njihovoj obradi (svaki u svom fahu!), ali ipak. Ono što se na kraju balade zbraja jest doraslost pozornici u cjelini, a to je nemoguće bez autorskog materijala.
Odmah u startu, sama činjenica da je svaka od grupa imala na raspolaganju ograničeno, (prekratko) vrijeme, nameće “stigmu” brzopletog zaključka te time (možda) nepravedno atributira grupu koja to nije zaslužila. Stoga, ovom prilikom, ne želim iznositi svoje stavove i ocjene o grupama pojedinačno. Neka to ostane za neku drugu priliku, kad bend bude na pozornici najmanje sat vremena i kad mu se da šansa do pokaže što zna.
Nadalje, jasno mi je da nema mjesta za sve sudionike u studiju za snimanje singlice i videa, ali shema natjecanja u muzici, (čitaj, umjetnosti) je uvijek bila i ostala deplasirana. U okruženju gdje prevladavaju ukusi nema mjesta ocjenjivanju, bar ne onim brojčanim oznakama. Jedina ocjena može doći iz gledališta, u vidu reakcije, a to i jest najveća nagrada muzičarima na pozornici.
Ali, se ovo skupa ne znači da fešta nije bila dobra, dapače, sve pohvale organizatoru, realizatoru i samim grupama, koje su večer pretvorile u iznimno lijep i ugodan trenutak.
Iz nekog, meni nepoznatog razloga, cijelo sam vrijeme mislio da fešta počinje u 21:30, i tako sam i stigao. I dakako, nisam pogledao šibensku grupu Mogul. I stvarno mi je krivo, jer sam čuo o njima, a nisam ih gledao.
Prva grupa koju sam gledao je bila Pale Blue, nakon njih su nastupili Armirani Beton, obje iz Splita. Potom su na pozornicu izašli momci iz Mostara, bend Maska, i odprašili svoju verziju Heavy Metala. Splitski Dead Bubble Think je bio predzadnji bend, da bi večer završio splitsko (- solinski) bend, La Volpe.
Svaka od grupa je imala svojih loših i dobrih trenutaka na pozornici. Sam materijal je isto tako varirao od grupe do grupe. Na trenutke se vidjelo da im predstoji dug put do artikulacije samog izričaja, osjetilo se lutanje. Ali u ni jednom treutku se nije osjetila ona loša vibracija, što me je obradovalo. Svi vjeruju u ono što rade, i rade to iz ljubavi, a ostalo što dođe. Svidio mi se taj pristup, koji je u biti jedini ispravan.
Moram biti pošten i reći dvije stvari.
Prva je pjevanje na Engleskom. Buck je dobro primijetio, da engleski tekstovi daju prizvuk internacionalizacije, ali u drugu ruku predstavljaju hendikep u nas. Sa druge strane, pored stotina tisuća sličnih grupa vani, kad ne postoji nikakva organizirana prezentacija koja bi mlade grupe uzela pod svoje, probijanje na engleskom tržištu je ravno utopiji.
Drugo, ono dobro, a ne ulazeći u ikakvo ocjenjivanje ni favoriziranje, posebno su me dojmila dva momka, bubnjar grupe Pale Blue i gitarista grupe Dead Bubble Think. Ovaj dvojac je stvarno zaslužio da ih se spomene u i van konteksta ST-@rt-a.
Ne znam kako je završilo glasanje, jer sam otišao prije proglašenja, ali to u ovom kontekstu i nije bitno.
Pobjednici su svi!
