Nakon poprilično vremena u Splitu je gostovalo neko ime, ovaj put s nama istočnih predjela, točnije, iz Ukrajine.
Teško je prosječnom konzumentu pojmiti da i tamo postoji scena, ali prema viđenom, postoji, i to kakva. Ukrajinci, Stoned Jesus su u Split došli praćeni reputacijom stoner/doom atrakcije. Nije ni čudo da je Kocka bila skoro puna.
Ali, kad već pričam priču, evo neki početak.
Stoned Jesus su na “Seven Thunders Roar” turneji, na kojoj promoviraju istoimeno studijsko izdanje. Kako je album pobrao nepodijeljene simpatije, nije uopće bilo sporno čemu ćemo svjedočiti. No, da bi se Stoned Jesus popeo na pozornicu, trebalo je prijeći dvije “prepreke“. Prva i nije bila toliko bolna, predgrupa The Kooters iz Luksemburga, koja je dobro zagrijala publiku svojim pošteno naivnim pristupom.
Druga pak predgrupa, Circle Creek iz Austrije je donijela dašak arhaičnosti u modernom “heavy” zvuku i sve bi bilo na svom mjestu da su odsvirali kao i svaka predgrupa, kojih pola sata. U tom slučaju bi se nastup kondenzirao na najjače impresije i opći utisak bi bio daleko pozitivniji.
Ovako, Circle Creek su na sceni bili predugo, ne mogu reći točno koliko, ali ličilo mi je na cijeli koncert. Uzimajući u obzir da je ipak ovo bio koncert Stone Jesusa, nije mi baš jasna koncepcija programa. Predugim ostajanjem na pozornici i pored ne lošeg materijala, Circle Creek je doveo od zasićenja. Bio sam čak skeptičan kako ću nastaviti s Stone Jesus.
Nakon kratke stanke, sve su sumnje bile raspršene.
Doslovno!
Stone Jesus je s prvim taktovima oživio sve oko sebe i jedan lijepi koncert je počeo. Kako su na albumu “Seven Thunders Roar” počeli koketirati s psihodelijom, to se u decentnoj mjeri vidjelo i na odsviranom. Ono što kod ovog benda najviše impresionira jest ta moćna komponenta koju posjeduje njihov nastup. Bend je izuzetno uigran, spontan na sceni i pored očite scenske pripreme za nastupe.
Svaki od muzičara je pak priča za sebe. Igor Sydorenko na gitari je precizan i maštovit. Solaže su mu daleko od maratona po vratu gitare, dapače, veoma pažljivo probire note i vjerujem da radije koju ne odsvira, nego je odsvira kao višak.
Znam da doom stoneri teže polaganom moćnom kotrljanju zvuka i da to u sebi nosi “imperativ” pristupa kojeg ima Igor, no ipak… . Nitko mu ne bi zamjerio da je koji put izletio, ali to se nije dogodilo.
Sergii Sliusar na basu je isto kao i Igor na gitari, moćan i strogo se kreće u okviru kompozicije, bez suvišnih izleta.
Pedale ispred njega nisu mnogobrojne, ali ih upotrebljava s takvom dozom mašte da mogu komotno reći, odavno nisam čuo takav arsenal zvuka iz tako malo tehnike.
I za kraj namjerno sam ostavio Viktora Kondratova na bubnjevima. Iznenađenje večeri!
U potpunosti posvećen kompoziciji koju ritmički puni neprestanim prelazima. a da pri tom ni trenutka ne ponovi sekvencu ili nadaj bože, da samo krene pratiti ritam. Očito školovan i to ako ne na jazzu, onda veoma blizu.
Viktor objedinjuje ono što doom stoner mora imati. U obilnim količinama. On je u biti taj koji početni ritam pretvara u huk koji se kotrlja pozornicom u nekom tantričkom modu i melje pred sobom.
I s ovim dolazim do esence svirke ovog dobrog, ako ne i velikog benda. Iako su izričaj smjestili u neki labavi doom stoner okvir i protkali ga tankom psihodelijom, Stoned Jesus su ipak uspjeli naći sebe i materijalizirati svoj izričaj do granice prepoznatljivosti. A to je velika stvar, pogotovo u žanru koji, kao prvo, nije domicilni u sredini iz koje dolaze, drugo, dolazi s drugog kontinenta na kojem egzistira doslovno na stotine tisuća sastava slične ili iste provenijencije.
Izdignuti se iznad tako jakog prosjeka, znači biti, …. iznadprosječan.
I Stoned Jesus to jesu!
I sad nažalost dolazim do onog, ne baš pohvalnog. Ne znam koji je točno uzrok, ali koncert glavne atrakcije Stoned Jesus, je trajao samo sat vremena!
I nije bilo bisa!
Premalo, prekratko, razočaravajuće, jer bilo je očito od publika želi još i to debelo.
Ne sjećam se da je itko tako skratio koncert i ostavio publiku bez bisa, osim Mark Lanegana, kojem je takav pristup koncept kad nastupa sam na pozornici s gitaristom i Dylana u njegovim “mušičavim” trenucima. I Stoned Jesus i sam promotor ipak moraju shvatiti da i jedni i drugi žive od posjete ovakvim koncertima. Ako ima koje objašnjenje osim umora članova grupe, volio bih ga čuti.
I drugo, ono već notorno i ono o čemu se već naveliko šušaka u ciljanim krugovima. Početak koncerta glavne atrakcije!
Kad koncert počne u 1 i po ujutro, i to u radnom danu, znači da je organizator unaprijed eliminirao sve koji to jutro rade, a došli bi na koncert. Ne želim ulaziti u financijske razloge, iako bi se i o njima moglo, koliko su točne dostupne informacije sa sastanka vlasnika klubova u Zagrebu, ali takva satnica jednostavno ne drži vodu. “After party” ili bilo koji drugi vid zabave koji će “prisiliti” goste da ostanu nakon koncerta, da, ali ovako…. mislim da je vrijeme da se ipak razmisli o svrsishodnosti ovakvog tretmana itinerara.
I za kraj.
Stoned Jesus su izvanredan bend koji će i u budućnosti puno dati.
Koncert ih je donio kao punokrvnu koncertnu atrakciju i vjerujem da će putanja uspona ovih momaka iz Ukrajine ići uzlaznim trendom.
Posljednji albumi, uključujući “Seven Thunders Roar” i viđeno na koncertu dobrano potvrđuju ovu tezu.
