The Heaps nisu nepoznato ime na splitskoj sceni, te me je začudilo odsustvo publike po dolasku u Chilltona.
Cijena ulaznice je simbolična, tako da to u ni u kojem slučaju nije bio razlog.
Prostor se nekako popunio i the Heaps su uskočili na pozornicu.
“Grunuli” su svojom verzijom žestokog garažnog rocka, koji u odsustvu bas gitare ima nešto “lepršaviju” varijantu.
Poput mnogih sastava bez bas gitare (the White Stripes, The Black Keys ili pak the Doors), tako i the Heaps pokušavaju nadomjestiti odsustvo ovog krucijalnog instrumenta.
U prazninu se lijepo ubacio Mario Radić sa svojom gitarom, dok je cijelu ritmičku stranu preuzeo Nikša Orlandić na bubnjevima.
Lovre Bilić na vokalu je već jedna posebna priča.
Prvi put sam ga opazio na lanjskom „st@art“-u kad je skrenuo pažnju na sebe i the Heaps. Onda sam napisao da je karizmatičan na pozornici i to stoji i danas.
The Haps nisu novi na sceni, što znači da je potraga za identitetom i artikulacijom izričaja dovedena do nekih granica i do točke od koje se zvuk može identificirati s grupom.
Iza sebe imaju izdani EP “Meltdown”, tako da i ta činjenica podcrtava rečeno.
Kao prvo, i odmah u startu, the Heaps su izuzetno ugodni za slušanje.
Uigrani su i puni energije, kao što garažni izričaj i traži.
I ništa lošeg u tome, dapače!
Od kako su počeli sa svirkom, pa do zadnje note, ne komuniciraju verbalno s publikom (kao da nastupaju na TV – o.p.R.B. 🙂 ), ali to ne znači da ne postoji interakcija s publikom.
Dapače, iako nije neposredno umiješana, publika je tu i to se osjeća u zraku.
Isporučivanje baražnih rifova i ritmička superiornost bubnjara u kombinaciji s vokalom, stvarno predstavlja dobitnu kombinaciju i ne za ništa the Heaps su moj omiljeni bend s ovih prostora.
Da ne bude sve u superlativima, ima stvari koje se moraju spomenuti.
Koncept u koji ne želim dirati, već samo komentirati, jest da su svi tekstovi na engleskom jeziku.
Ako je povijest učiteljica života, onda samo površan pogled na rock scenu na ovim prostorima daje sliku nepremostive zapreke probitka tekstova pjevanih na engleskom.
Na drugu stranu, ukazuje da je osnovni uvjet za uspjeh, pjevanje na hrvatskom.
Ni jedna grupa u povijesti naše muzike, koja je pjevala na engleskom jeziku nije postigla ništa na stranim tržištima, a tu govorim o pokušajima Parnog Valjka u zenitu kreativne slave, govorim o Korni Grupi kad su im se otvorila vrata mogućeg probitka na anglosaksonska tržišta.
Manje znane grupe da i ne spominjem.
U tom kontekstu je simptomatično, da je čak i jedna Omega najprije uspjela na rodnom, mađarskom jeziku, da bi se potom “prešaltala” na engleski.
I na kraju o jeziku, osobno vjerujem, da bi ovi isti tekstovi, prilagođeni našem jeziku, uz ovakvu muzičku pratnju i okruženje, daleko bolje zvučali i dakako, daleko više plijenili pažnju auditorija.
Drugo što moram spomenuti jet artikulacija Lovrine scenske izvedbe.
Možemo govoriti koliko god hoćemo da je ponašanje na sceni plod trenutka i inspiracije, ali moramo biti svjesni da i u onim najekstremnijim slučajevima, scenska prezentacija je „ples“ unaprijed uvježban.
Možda ne minuciozno razrađen, ali u ogromnom broju, dobro i planski uvježban.
Ne govorim o skakutanju na pozornici, kao i o uvježbanim plesnim točkama kojima se pokriva nemaštovitost i idiotizam muzike koja je prati, već o artikuliranom scenskom ponašanju koje nadopunjava muzičku sliku svojom vizualnom komponentom (Ian Curtis, Ian Anderson, pa i Jim Morrison u ekstremu..)
Lovre je i tu prirodan, ali kao i svaki talent i taj se mora brusiti.
Bila bi šteta da se taj segment njegovog postojanja na sceni izgubi u “prenemaganju bez stvarne podloge“.
The Heaps su prestali biti „nada“ splitske scene.
Ovako zaokruženi i s ovakvim repertoarom i postavom, the Heaps su faktor na sceni.
Koliko su se ubacili u prostor kao bitan element svojom kvalitetom ili su pak jednostavno upali u prazni prostor, to će vrijeme pokazati.
A ono je na njihovoj strani!
Imaju Nikšu za bubnjevima koji besprijekorno radi svoj posao i koji svoju svirku strogo podređuje konceptu izričaja, imaju Maria na gitari koji isporučuje garažne rifove kao Page u mladim danima i naposljetku, imaju akviziciju, Lovru, koji svojom pojavom i glasom može grupu odvesti daleko dalje i visočje od trenutne pozicije.
Koliko daleko i koliko visoko, to ćemo vidjeti s protokom vremena.
