Stjecajem okolnosti, pod ruku mi je došao EP Stevena Wilsona, “4½“, koji će tek izaći (za dva dana, točnije 22. Siječnja.)
Nepotrebno je isticati količinu “pohlepe” kojom sam slušao ovaj album, znajući da sam jedan od rijetkih, privilegiranih….
O ovom albumu uskoro daleko detaljnije, ali ovom prilikom, ono što sam siguran na prvo slušanje – apsolutna preporuka!
Steven Wilson – “My Book of Regrets”
Steven Wilson je već poznato ime u svijetu muzike. U prog okruženju ima status superzvijezde, jer je pored zvjezdanog statusa sa matičnom grupom Porcupine Tree, izgradio respektabilnu solo karijeru. I na to sve skupa, svojim znanjem i ogromnim talentom, postao je referenca današnje progresivne produkcije.
Njegov posljednji solo album, “Hand. Cannot. Erase” je potvrdio da je na scenu stupio dostojan nasljednik Robert Frippa, Brian Enoa, Petere Gabriela …
Album je izdan početkom 2015. godine, i još uvijek je aktuelan u svjetskim specijaliziranim medijima. Iako bi mogao ležati na lovorikama koje je položio tim albumom, Steven ne miruje. 22. Siječnja izlazi novi EP sa šest tema.
Steven Wilson – “Sunday Rain Sets In”
Prema kazivanju samog autora, ovaj EP je u biti most prema novom albumu, za kojeg se još ne zna kad će ugledati svjetlo dana.
Ni ovih šest kompozicija nisu nove. Dapače, sve su “ostaci” sa prethodnih projekata, “Hand. Cannot. Erase” i “The Raven That Refused to Sing (And Other Stories)”, izdanim 2013. godine, te jedna obrada teme matične grupe, (“Don’t Hate Me”).
Odmah, na prvo slušanje jasno je da Steven ne “grebe po dnu kace” i na svjetlo dana izbacuje ostatke ostataka, kako bi napunio izdanje. Daleko, daleko od toga. Jer kad Steven i grebe po dnu isporučuje više nego cijela armija službenih “progresivaca” sa službenim izdanjima.
Svaka kompozicija je svježa, vrhunski producirana i što je najvažnije, nijedna nema logiku slagalice, toliko čestu „pogrešku“ u “progresivnoj” muzici. Jesu segmentirane u okviru kompozicije, ali nisu nizane i spajane grubim šavovima. Prelazi su logični, ma koliko na trenutke bili teški, bez puknuća u sekvencama, moćni, tečni.
Steven Wilson – “Don’t Hate Me”
Ponavljam “logični“, jer teško je drugačije objasniti izmjene atmosfere, tempa, ritma, akustičnog i teškometalnog sekundu nakon. I naviše svega, album sadrži nekoliko (da li samo nekoliko?) veličanstvenih momenata, dostojnih najvećih; usuđujem se spomenuti Pink Floyd …!
Steven Wilson je potvrdio da je jedinstvena pojava na današnjoj sceni, jedan od rijetkih iz progresivnog miljea koji je u stanju dva dana za redom napuniti Royal Albert Hall. Nažalost po muziku, Steven je jedna od rijetkih ptica koja leti visoko na medijskom nebu, a nogama čvrsto gazi po undergroundu.
Da li jedna ptica čini proljeće?
Narod kaže, teško, ali ja kažem:
“Zajebi narod, ovo jest proljeće, pa makar ga donijela samo jedna lasta!”
Steven Wilson – “4½ “ / full album
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Kontakt”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen sa portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Kontakt” page, and I’ll delete this video immediately.
